Bribirski knezovi

Bribirski knezovi, srebrni groš Pavla I. i Mladena II., Zagreb, Arheološki muzej
Bribirski knezovi, hrvatski velikaški rod, poznatiji pod imenom Šubići. Podrijetlom iz Bribirske županije. Najstarije prezime roda bilo je vjerojatno Bribiršćić (Berberistich), poslije Bribirski (Breberienses), a ime Šubići postaje ustaljeno od XIV. stoljeća (prvi slučaj iz 1311, učestalije od 40-ih godina XIV. stoljeća). Članovi roda spominju se od druge polovice XI. stoljeća kao bribirski župani i visoki dvorski dostojanstvenici (posteljnici) na hrvatskom kraljevskom dvoru. Prema predaji zabilježenoj u XIV. stoljeću (tzv. Qualiter ili Pacta conventa), Mrmonja, jedan od članova roda, sudjelovao je prilikom izbora ugarskoga kralja Kolomana za hrvatskog kralja (1102). Pouzdani rodoslov glavne kneževske grane obitelji moguće je pratiti od sredine XII. stoljeća, kada je na njezinu čelu župan Bogdanac. Bogdančev sin i nasljednik Miroslav igrao je značajnu ulogu tijekom kratkotrajne bizantske vladavine u Hrvatskoj te prilikom ponovne uspostave kraljevske vlasti (1180). Početkom XIII. stoljeća član roda Vučina obnašao je položaj trogirskoga kneza i splitskog načelnika. Miroslavov sin Grgur I. (umro 1234) podržavao je kralja Andriju II. u borbama protiv kneza Domalda te je zajedno s bratom Stjepanom 1223. nagrađen Domaldovim zemljama na području od Krke do Zadra, čime je znatno povećan zemljišni posjed roda i podignut njegov ugled. Grgur je osigurao svoju prevlast unutar roda porazivši i ubivši 1223. svojega rođaka Višena, zvonigradskoga i splitskoga kneza (1221–23). Nakon Grgurove smrti vodstvo roda nakratko je preuzeo njegov brat Stjepan (umro 1238), a potom Stjepanov sin → Stjepko. U njegovo doba članovi roda držali su kneštva u gotovo svim dalmatinskim gradovima (sam Stjepko bio je šibenski i trogirski knez; Grgurov sin Marko splitski knez /1237–39/ i zadarski načelnik /1243/; Budislav /1243/ i Danijel /1250–51/ bili su šibenski knezovi; Stjepkov brat Jakov ninski knez /1267/). Prilikom tatarske provale pomagali su kralja Belu IV., za što su nagrađeni potvrdom njihove nasljedne vlasti u Bribirskoj županiji (1251). Vrhunac moći roda nastupio je pod vodstvom Stjepkovih sinova → Pavla I. (umro 1312), → Jurja I. (umro 1330) i → Mladena I. (umro 1305), koji su svoju moć proširili na gotovo čitavu Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hum te zadobili nasljedni banski položaj iskoristivši dinastičke borbe nastale nakon izumrća muške loze dinastije Arpadovića. U prvom razdoblju njihove vladavine drugi članovi roda također su obnašali važne položaje (Jakovljev sin Ivan bio je trogirski knez 1274–79, njegov brat Radoslav ninski knez oko 1280; Jurša Nikolić kninski župan, kliški kaštelan i šibenski načelnik u 70-im godinama XIII. stoljeća). Pavlov sin → Mladen II. zadržao je očevu vlast do 1322, kada je smijenjen zajedničkim djelovanjem nezadovoljnih hrvatskih velikaša predvođenih njegovim bratom → Pavlom II. (u. 1346) i kraljevskih postrojba predvođenih slavonskim banom Ivanom Babonićem. Mladenova braća → Juraj II. (umro 1328) i Pavao II. te Jurjev sin → Mladen III. (umro 1348) uspjeli su održati položaj najznačajnijih velikaša u Hrvatskoj i nastavili borbu protiv kralja, ali nisu uspjeli zadržati bansku vlast. Sukob s kraljem završen je nakon smrti Pavla II. nagodbom njegova najmlađeg brata → Grgura II. kao skrbnika Pavlova sina Jurja III. koji je kralju predao Ostrovicu u zamjenu za Zrin u Slavoniji, čime je utemeljena obitelj knezova Zrinskih. Nakon zamjene Ostrovice te gubitka Klisa i Skradina 1356, članovi roda nisu više obnašali značajnije političke položaje u Hrvatskoj (uz izuzetak podbana → Jakova početkom XV. stoljeća te knezova Zrinskih u XVI. i XVII. stoljeću). Tijekom XIV. i XV. stoljeća rod se raspao na nekoliko ogranaka, od kojih su najznačajniji Banići, Krivčići (poslije knezovi Peranski), Markovići, Obradići (poslije ugarska plemićka obitelj Brebiri Metlih) te → Ugrinići. Sredinom XIV. stoljeća član roda franjevac Radoslav bio je krbavski biskup (1341–48). Tijekom građanskog rata potkraj XIV. i poč. XV. stoljeća rod je podržavao kraljicu Mariju i njezina supruga Žigmunda te su 1412. nagrađeni novom potvrdnicom za svoje posjede i prava, a pojedini istaknutiji članovi dobili su darovnicom posjed Pernu. Potkraj XV. stoljeća pod turskim pritiskom dolazi do gospodarskog slabljenja i raseljavanja članova roda iz Bribira, a među članovima roda Melkior Obradić igrao je zapaženu ulogu u protuturskom obrambenom sustavu potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća kao vlasnik i zapovjednik utvrde Zečeva. Rod je u vjerskom i kulturnom razvoju Hrvatske odigrao važnu ulogu kao zaštitnik franjevaca i klarisa, a materijalni ostaci srednjovjekovnog Bribira svjedoče o visokoj kulturnoj i gospodarskoj razini roda.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: