lik bana Pavla I. Bribirskog, detalj škrinje sv. Šimuna u Zadru
Bribirski, Pavao I., ban Hrvata i gospodar Bosne (?, oko 1245 – ?, 1. V.1312). Najstariji sin bribirskoga kneza → Stjepka, po majci u rodbinskoj vezi s kraljevskom kućom Arpadovića. Naslijedio oca na čelu velikaškog roda Bribirskih. U izvorima se javlja od 1272. kao trogirski načelnik. Od 1273. namjesnik primorskog bana i splitski knez, a od 1274. primorski ban. U borbama političkih stranaka na kraljevskom dvoru privremeno svrgnut, ali je već 1276. vraćen na položaj. U 70-im i 80-im godinama podvrgao svojoj vlasti sve hrvatske velikaše i dalmatinske gradove te uspio podvrgnuti svojoj vlasti čitavo obalno područje bivše Neretvanske kneževine (kneštvo omiških Kačića), koje je otada ostalo sastavni dio Hrvatske. U Hrvatskoj nadomjestio oslabljenu kraljevu vlast, učvrstio položaj Hrvatskog Kraljevstva kao gotovo neovisnog i uzdigao položaj bana do gotovo suverenog vladara. Pri izgradnji vlasti i državnih institucija oslanjao se na svoju braću → Jurja I. i → Mladena I., na neke druge članove svojega roda (Pavlovi bratići Ivan i Radoslav, Jurša Nikolić, njegov sin Juraj Juršić i dr.), kao i na krug privrženika koji su činili drugi hrvatski plemići (knez Kurjak od roda Gusića, Vučeta od roda Jamometa i dr.) i zadarski patriciji (Domald de Zadulinis, Črne de Mergia, Stane de Varicassis i dr.). Od 80-ih godina u sukobu s Mlečanima oko nasljedstva Kačića. Vodio protumletačku politiku s ciljem potiskivanja njihova utjecaja s istočne obale Jadrana, pa se zbog toga povezao s južnotalijanskom dinastijom Anžuvinaca i Goričkim grofovima te gradovima na zapadnojadranskoj obali. U prijestolnim borbama za hrvatsko-ugarsku krunu podržavao anžuvinske pretendente Karla Martela i Karla Roberta, ali je njihovo suparništvo s posljednjim Arpadovićem Andrijom III. Mlečaninom iskoristio da mu obje strane darovnicama potvrde nasljednost banske vlasti u njegovoj obitelji i neposrednu vlast nad gotovo čitavom Hrvatskom (darovnice Karla Martela i Karla II. iz 1292. te Andrije III. iz 1293). Preko brata Jurja I. odigrao presudnu ulogu u dovođenju Karla Roberta u Ugarsku 1301. Potkraj XIII. stoljeća protjerao iz Bosne banove iz obitelji Kotromanića te postavio za bana svojega brata Mladena I. Nakon što je ovaj poginuo, za bana je postavio svojeg sina → Mladena II. Proširio je svoju vlast i na najveći dio Huma, uspješno ratujući protiv raških vladara, te postavio Mladena II. za “gospodara čitave humske zemlje”. Postigao da mu je 1308. kralj Karlo Robert potvrdio nasljednu vlast u bosanskom banatu. Podupirao stranku svojeg nećaka Baiamontea Tiepola u Veneciji te je nakon njezina sloma, iskoristivši sukob Venecije s papom oko vlasti nad Ferrarom, preoteo Mlečanima 1311. godine. Zadar, njihov glavni posjed na istočnojadranskoj obali, gdje je kao “vječnoga kneza” i ujedno “vladara Dalmacije” (princeps Dalmatiae) postavio svojeg sina Mladena II. Provodio politiku unaprjeđivanja hrvatskih gradova (Šibenika, Skradina) koje je uzdigao na stupanj komuna (civitates) te podupirao osnivanje novih biskupija (Šibenik 1298, a vjerojatno i Duvno i Makarska početkom XIV. stoljeća). Zaštitnik franjevačkog reda i osnivač franjevačkih samostana u Bribiru i Skradinu; podupirao osnivanje samostana klarisa u Skradinu. Održavao dobre odnose s crkvenim viteškim redovima. Dao ivanovcima utvrdu Ljubač početkom XIV. stoljeća. Prilikom ukidanja templarskog reda preuzeo upravu nad njegovim dobrima u Hrvatskoj (odvjetnik i branitelj crkve sv. Grgura u Vrani, tj. glavnog templarskog sjedišta u Hrvatskoj). Jedna od najznačajnijih osoba hrvatskog srednjovjekovlja, čija je vladavina znatno utjecala na određivanje položaja Hrvatske u sklopu ugarsko-hrvatske državne zajednice od XIV. stoljeća do turskih ratova.