Bribirski, Stjepko, bribirski i trogirski knez (?, oko 1215 – između 1263. i 1267). Sin kneza Stjepana i nećak kneza Grgura I. Nakon očeve smrti sukobljavao se s bratićem Markom, sinom Grgura I., zbog starješinstva u rodu (1238–46). U izvorima se spominje od 1238, kada je trogirski načelnik. Trogirski knez 1239–50, šibenski načelnik 1242. te šibenski knez 1246–47. god. Istaknuo se u borbama protiv Tatara prilikom njihove provale u Hrvatsku (1242). Ženidbom uspostavio vezu s kraljevskom kućom Arpadovića. Postigao potvrdnicu nasljednoga bribirskoga kneštva od kralja Bele IV. 1251. godine. Reformama sustava vlasti tijekom 50-ih godina XIII. stoljeća, kojima su za gradske knezove postavljani hrvatski banovi, bio je prisiljen napustiti položaj trogirskoga kneza. Gubitak nadoknadio nametnuvši se za trogirskoga (zabilježen 1258) i šibenskoga načelnika (spominje se 1263). U provođenju svoje politike oslanjao se na druge članove roda. Odigrao značajnu ulogu u pripremi kasnijeg uspona Bribiraca, koji je uslijedio u doba njegovih sinova → Pavla I., → Jurja I. i → Mladena I.