Bribirski (Šubić), Jakov, banovac (viceban) Hrvatske i Dalmacije (?, oko 1375 – ?, 1456). Sin Pavla Banića iz grane Nikolića, jedne od grana Bribirskih knezova Šubića. Po ženskoj liniji vjerojatno potomak → Pavla II. U izvorima se spominje od 1402, kada ratuje na strani kralja → Sigismunda (Žigmunda) Luksemburškoga protiv → Ladislava Napuljskog i njegovih saveznika, a vjerojatno je sudjelovao i u prethodnim borbama protiv → Ivana Paližne. Pred Zagrebačkim kaptolom zaključio 1408, sa svojim bratićem Petrom Zrinskim, ugovor o međusobnom nasljeđivanju, kojim su Zrinski nakon njegove smrti dobili znatna imanja u Bribiru i okolici. Godine 1409. Žigmundov poslanik u Trogiru; iste godine odlikovan visokim naslovom kraljeva družbenika (familiaris). Viceban hrvatskoga bana Karla Krbavskog (1409–11); do smrti rabio isti naslov kao nadimak. Zajedno s drugim članovima roda preoteo → Ostrovicu Mlečanima i predao je kraljevim snagama te je za to nagrađen Žigmundovom potvrdom posjeda i prava Bribirskih knezova 1412, a poslije i zajedno sa svojim najbližim suradnicima, Mikcem Markovom iz grane Krivičića, i Ivanom Petrovom, iz grane Matijevića, posjedom → Perna u srednjovjekovnoj Slavoniji (nedaleko od Topuskog). Čini se da se poslije odrekao prava na Pernu u korist Mikčevih potomaka. Mlečani su ga smatrali svojim najžešćim protivnikom u Hrvatskoj. Neformalni starješina roda Bribirskih knezova. Dobročinitelj i zaštitnik dalmatinskih i hrvatskih franjevaca.