Lenjin, Vladimir Iljič

Vladimir Iljič Lenjin
Lenjin, Vladimir Iljič (obiteljsko ime Uljanov), ruski revolucionar, teoretičar i vođa komunističkoga (boljševičkog) krila radničkog pokreta (Simbirsk, 22. IV. 1870 – Gorki, 21. I. 1924). Odgojen u situiranoj, intelektualnoj građanskoj obitelji, nakon što mu je brat Aleksandar pogubljen (1887) zbog sudjelovanja u pokušaju atentata na cara Aleksandra III., i sam se posvećuje idejama revolucije. Prvi je put uhićen 1889. za vrijeme studija prava u Kazanju i osuđen na progonstvo zbog sudjelovanja u studentskim nemirima. Diplomirao 1891. privatno položivši pravo u Petrogradu s najvišim ocjenama. Odlazi u inozemstvo 1895. i povezuje se s Plehanovljevom organizacijom → Oslobođenje rada u Ženevi. Po povratku u zemlju radi na ujedinjenju raznih marksističkih skupina. Osuđen i deportiran u Sibir 1897. Nakon povratka pridružuje se novoosnovanoj Socijaldemokratskoj stranci Rusije. U emigraciji u Münchenu, Londonu i Ženevi 1900–05. U Münchenu s → J. Martovom osnovao časopis Iskra 1900. Predvodi boljševičko krilo koje se izdvojilo 1903. nakon rascjepa u stranci (Martov je preuzeo vodstvo menjševika). Nakon revolucije 1905. opet u inozemstvu, vraća se u travnju 1917. u Rusiju plombiranim vagonom kroz Finsku uz dogovor s njemačkim vlastima. Predvodi ustanak 7. XI. 1917. i ruši vladu → A. Kerenskoga i ustavotvornu skupštinu proglasivši vlast savjeta (sovjeta) radničkih i vojnih deputata. Predsjednik Vijeća narodnih komesara i državni poglavar. Pod njegovim vodstvom Socijaldemokratska stranka postaje Komunistička partija Rusije. U građanskom ratu Crvena armija izlazi kao pobjednik u krvavim obračunima s carističkim i kontrarevolucionarnim snagama te silama međunarodne intervencije. Odgovoran za pogubljenje carske obitelji. Nakon prisilnog podržavljenja industrije uvodi 1920. “novu ekonomsku politiku” kojom vraća djelomičnu slobodu tržišta i poduzetništva. Tada kritizira i “azijsku”, despotsko-birokratsku tendenciju razvitka socijalizma u Rusiji te podržava reformistička nastojanja → N. I. Buharina. Povlači se iz javnoga života 1922. zbog pogoršanja zdravlja nakon atentata, ali zadržava vodeće stranačke dužnosti i u svojem posljednjem pismu (testamentu) upozorava na opasnost od Staljina i njegovih metoda. Glavna djela: Što su to prijatelji naroda i kako se bore protiv socijaldemokrata, 1894; Što činiti?, 1904; Dvije taktike socijaldemokracije u demokratskoj revoluciji, 1905; Materijalizam i empiriokriticizam, 1909; Filozofske sveske, 1914–16; Rat i ruska socijaldemokracija, 1914; Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, 1917; Aprilske teze, 1917; Država i revolucija, 1917; Proleterska revolucija i renegat Kautsky, 1918.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: