Osmansko Carstvo

Osmansko Carstvo. Postanak Osmanskoga Carstva usko je povezan uz povijest Ikonijskoga sultanata (nazvanog po gradu Ikoniji, danas Konya) čije je slabljenje i raspad tijekom XIII. stoljeća omogućilo Ertuğrulu (Ertogrulu), vođi jednoga plemena oguskih Turaka, da stekne posjede u dijelu Frigije u zapadnoj Anadoliji. Godine 1299. Ertugrulov sin Osman proglasio je neovisnost osmanske države. Za Osmanove vlasti postavljeni su temelji administrativnog aparata države, a osmanska je vojska proširila teritorij svoje države zauzevši velike posjede koji su dotad bili u sastavu oslabljenoga Bizantskog Carstva. Kada je početkom XIV. stoljeća propao Ikonijski sultanat, stvoreni su uvjeti za potpuno osamostaljenje osmanske države. Tijekom XIV. stoljeća osmanska vojska osvaja Nikomediju, Niceju, Bursu, Pergam i Ankaru (1354). Zauzimanjem Dardanela 1357. Osmanlije započinju svoj prodor u Europi. Nakon što su sredinom XIV. stoljeća utemeljene postrojbe janjičara, vojna snaga i efikasnost osmanske vojske znatno je ojačana što je rezultiralo novim osvajanjima u vrijeme sultana Murata I. (1359–89) i Bajazida I. (1389–1402). Godine 1361. osvojeno je Drinopolje i pod osmansku je vlast došla Tracija. Uslijedio je postupni prodor duboko u područje jugoistočne Europe. Godine 1371, nakon bitke kraj Černomena na Marici, osvojena je Makedonija, poslije bitke na Kosovu polju 1389. Srbija, i odmah potom Bugarska. Vlaška je postala osmanska vazalna država. Potkraj XIV. stoljeća hrvatsko-ugarski kralj Sigismund (Žigmund) organizirao je križarski pohod protiv Osmanlija, ali je njegova vojska poražena kraj Nikopolja 1396. Unatoč porazu, osmansko napredovanje nakratko je zaustavljeno zbog provale Mongola na čelu s → Timurom (Tamerlanom), koji su porazili Osmanlije kraj Ankare 1402. Ponovni pokušaj kršćanskih vojski da zaustave Osmanlije završen je porazom kraj Varne 1444. U vrijeme sultana Mehmeda I. (1451–81) osvojen je Carigrad (1453, postaje prijestolnica carstva), čime je s povijesne pozornice nestalo Bizantsko Carstvo, potom su podčinjeni srpska Despotovina (1459), Bosansko Kraljevstvo (1463) i Albanija, dok je Moldavija postala vazalna država. U drugoj polovini XV. i početkom XVI. stoljeća osmanska vojska često prodire u Hrvatsku, Dalmaciju, Kranjsku i Štajersku pljačkajući ih. Godine 1493. Osmanlije su na Krbavskom polju nanijeli težak poraz hrvatskoj vojsci, koju je predvodio ban Emerik Derenčin. U bitki je izginuo cvijet hrvatskoga plemstva (knezovi Frankapani, Zrinski i Blagajski, jajački ban, Derenčinov sin i dr.), a Derenčin i Nikola Frankapan bili su zarobljeni. Potkraj XV. stoljeća učestali su pomorski sukobi između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike oko albanske obale i otoka u Jonskome moru, a nakon poraza mletačke flote kraj Lepanta 1499. osmanska vojna flota postaje dominantna na području istočnoga Sredozemlja. U vrijeme sultana Sulejmana II. Veličanstvenog (1520–66) osmanska osvajanja u Europi doživljavaju nov zamah. Godine 1521. osvojen je Beograd, a 1526. izvršena je snažna ofenziva na područje Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. U ljeto iste godine Osmanlije su osvojili Slankamen, Petrovaradin, Vukovar, Ilok, Erdut i Osijek. Nakon izgradnje drvenoga mosta preko Drave, osmanska se vojska prebacila u Baranju i krenula dalje u Ugarsku. U bitki na Mohačkom polju brojnija osmanska vojska, pod vodstvom sultana Sulejmana II., uništila je vojsku kralja Ludovika u čijem su sastavu bili mnogi hrvatski velikaši. Nedugo potom osmanska je vojska napredovala i na Istoku, pa je 1534. osvojen Bagdad, 1546. Armenija, a 1555. Gruzija. Uslijedilo je osvajanje teritorija na sjeveru Afrike u sklopu kojih je osvojen Alžir, gdje je za namjesnika postavljen sposobni admiral Hajredin Barbarossa, koji je preustrojio osmansku flotu i započeo pljačkaške pohode u Jonskome moru, južnoj Italiji i Španjolskoj. Istodobno, osmanska se vojnopomorska dominacija širi sve do Indijskog oceana, gdje je osmanska flota ratovala protiv Portugalaca. Sredinom XVI. stoljeća osmanska flota, nakon zauzeća Tripolija (1551) i pobjede nad španjolsko-mletačkom flotom kraj Djerbe (1560), postaje dominantna pomorska sila na Sredozemlju. Tijekom Mletačko-osmanskoga (Ciparskog) rata (1570–73), godine 1571. osnovana je Sveta liga protiv Osmanskoga Carstva u koju su ušle Mletačka Republika, Španjolska i papinstvo. U bitki kraj Lepanta (7. X. 1571) kršćanska je flota porazila osmansku, a u sastavu mletačke mornarice sudjelovale su galije mnogih dalmatinskih komuna. Unatoč tome, 1570. Osmanlije zauzimaju mletački Cipar, a 1574. i Tunis. U razdoblju 1593–1606. vođen je Prvi (Dugi) austrijsko-osmanski rat tijekom kojega su vođene bitke na području Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Ugarske. Tijekom toga rata vojska Habsburške Monarhije prvi je put poduzela značajne napadačke akcije na teritoriju pod osmanskom vlašću, a u ratu protiv Osmanlija isticali su se senjski uskoci. Godine 1606. potpisan je Žitvanski mir kojim je potvrđen prestanak osmanske vojne nadmoći u jugoistočnoj Europi. U razdoblju 1645–69. vodio se rat između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike (takozvani Kandijski rat) koji se dijelom proširio i na mletačke posjede u Dalmaciji, čime je znatno usporen gospodarski razvitak ove pokrajine. U razdoblju 1683–99. vođen je Treći austrijsko-turski rat (Veliki rat za oslobođenje od Osmanlija ili Veliki bečki rat) koji je započeo osmanskim pokušajem osvajanja Beča. U tom se ratu Osmansko Carstvo prvi put našlo u obrambenoj situaciji, a osmanska je vojska, zbog opće društveno-gospodarske krize u Carstvu, bila prisiljena na povlačenje na svim bojišnicama prema Monarhiji. Rat je završio potpisivanjem mirovnog sporazuma u Srijemskim Karlovcima. Predstavnici država sudionica u ratu (Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo, Mletačka Republika, Poljska i Rusija) ugovorili su mir, uglavnom prema načelu “što tko posjeduje, neka mu i ostane”. Budući da su tijekom ratovanja Osmanlije potisnuti iz Ugarske (osim Banata), Transilvanije, Slavonije, Srijema (osim jugoistočnoga dijela sa Zemunom, Rumom i Mitrovicom), Like i Krbave, odredbama mira granica Osmanskoga Carstva povukla se na tokove Save i Une. Hrvatsko Kraljevstvo povratilo je svoje državne teritorije u dravsko-savskom međurječju te dio teritorija u dunavsko-savskom međurječju (do crte Slankamen–Rača). Mirovnim ugovorom u Beogradu iste godine Mletačka Republika zadržala je, ratom stečene, Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac, Gabelu (Acquisto nuovo). U Drugome morejskom ratu (1714–18) Osmanlije su preoteli Mlečanima poluotok Peloponez (Moreju) i Kretu. Godine 1716. na strani Mlečana u rat se uključila i Habsburška Monarhija pa je osmanska vojska istjerana iz Temišvara, Beograda, Šapca i nekih gradova u Bosni. Mirom u Požarevcu (1718) Habsburgovcima su pripali Srijem, Banat, teritorij između rijeka Drine i Morave s Beogradom, i Pounje, a mletački posjed proširio se na Imotski i dolinu rijeke Cetine (Acquisto nuovissimo). U ratu protiv Habsburške Monarhije 1736–39. Osmanlije ponovno osvajaju sva područja koja su izgubili Požarevačkim mirom. U ratu protiv Ruskoga Carstva 1768–74. osmanska vojska bila je teško poražena, posebice u pomorskoj bitki kraj Çesme 1770. Mirom u Kučuk-Kajnardžiju 1774. Osmanlije su izgubili posjede na Crnome moru, dopustili slobodan prolaz ruskom brodovlju kroz crnomorske tjesnace te su Rusiji dali pravo zaštite svih kršćana koji žive na teritoriju Osmanskoga Carstva. Početkom XIX. stoljeća dolazi do niza nacionalnih ustanaka kršćanskoga stanovništva u Osmanskom Carstvu. Nakon ustanaka 1804. i 1815. Srbi su dobili autonomiju, a 1821. došlo je do ustanka Grka što su poduprle i zapadne sile koje su 1827. kraj Navarina nanijele težak poraz osmanskoj floti, nakon čega je došlo do osamostaljenja Grčke (1829). Istodobno s vojnim porazima, Osmansko Carstvo suočavalo se i s unutarnjom društveno-političkom krizom. Početkom XIX. stoljeća česte su pobune janjičara, a 1831. izbio je ustanak egipatskoga paše Mehmed Alija. Sultan Mehmed II. (1808–39) slomio je pobunu janjičara i modernizirao vojsku, a sultan Abdul Medžid I. (1839–1861) proglasio je hatišerif od Gulhane, čime je započelo razdoblje opsežnih reforma u Osmanskom Carstvu. Unatoč tome i proglašenju novog ustava 1876, Osmansko Carstvo i tijekom sljedećih desetljeća proživljava duboku društvenu, gospodarsku i političku krizu koja se odražavala u vojnim porazima na vanjskopolitičkom, i ustancima kršćanskih naroda na unutarnjem planu. Od 1853. do 1856. vodio se Krimski rat između Rusije i Osmanlija u kojem je osmanska flota poražena kraj Sinope. U razdoblju 1875–78. izbio je ustanak protiv Osmanlija u BiH. Odlukama Berlinskoga kongresa 1878. europske sile potvrdile su neovisnost i teritorijalno proširenje Srbije, Crne Gore, Bugarske, Grčke i Rumunjske, a Austro-Ugarskoj Monarhiji dopuštena je okupacija BiH te pravo držanja vojarni u Novopazarskom sandžaku. Sultan Abdul Hamid (1876–1909) prekinuo je provođenje reformi i uveo apsolutističku vlast, što je izazvalo revoluciju → mladoturaka (1908) koji su 1909. došli na vlast. Unutarnji sukobi uzrokovali su daljnje slabljenje Osmanskoga Carstva pa je 1908. Austro-Ugarska proglasila aneksiju BiH i Novopazarskoga sandžaka. Iste godine Bugarska je proglasila neovisnost, a Italija je 1911–12. zauzela Libiju. U balkanskim ratovima 1912–13. Osmanlije su izgubili vlast u Albaniji i Makedoniji. Početkom XX. stoljeća u Osmanskom Carstvu sve je veći utjecaj Njemačke,  koja dobiva koncesiju za izgradnju Bagdadske željeznice. Tijekom I. svjetskoga rata (1914–18) Osmansko Carstvo bilo je u savezu s Centralnim silama te je držalo bojišnice u Mezopotamiji, Siriji, na Arapskom poluotoku i Kavkazu. Od 1915. osobito teške bitke vodile su se na bojišnici prema Armencima, koji su otvoreno stali na stranu savezničkih sila. Kao posljedica pobune Armenaca izvršen je genocid – od lipnja 1915. do veljače 1916. pobijeno je milijun i pol Armenaca. Godine 1918. sile Antante okupirale su velik dio Osmanskoga Carstva, nakon čega se razmatrala daljnja sudbina Carstva. U kolovozu 1920. carigradska je vlada potpisala mirovni sporazum u Sèvresu sa savezničkim silama kojim je pod francusku i britansku upravu došlo područje na Srednjem istoku, mediteranska obala Carstva došla je pod upravu Italije, a egejska pod upravu Grčke. Turski nacionalisti u Ankari, na čelu s Mustafom Kemal-pašom (Atatürk), bili su nezadovoljni popustljivošću sultana i planovima savezničkih sila o podjeli Carstva. Organizirali su turski nacionalni pokret koji je rezultirao sazivanjem Velike nacionalne skupštine u Ankari 23. IV. 1920. koja je odbila priznati vlast u Istanbulu i ugovor sklopljen sa saveznicima, a njezine vojne snage istjerale su iz zemlje grčke, talijanske i francuske vojnike. Dana 1. XI. 1922. ukinuto je Osmansko Carstvo, a posljednji sultan Mehmed VI. (1918–22) pobjegao je iz zemlje. Dana 29. X. 1922. ugovorom u Lausannei proglašena je Republika Turska. Nekoliko mjeseci poslije ustavom je ukinut kalifat, a sultan i njegova obitelj proglašeni su nepoželjnima.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: