Kina

Službeni naziv: Narodna Republika Kina, Zhonghuá Rénmín Gonghéguó
Površina: 9 572 419 km2
Stanovništvo (procjena 2002): 1 287 626 000 (135 stanovnika/km2); 37% gradsko
Glavni grad Beijing (Peking), 7 490 600 stanovnika (procjena 2005)
Upravna podjela 22 provincije, 5 autonomnih pokrajina, 4 grada
Službeni jezik kineski (putonghua)
Valuta (renminbi) juan = 10 jiaoa
Kina, država u ist. Aziji, graniči s DNR Korejom na I, Rusijom na SI i S, Mongolijom na S, Kazahstanom na SZ, Kirgistanom, Tadžikistanom, Afganistanom i Pakistanom na Z, Indijom na JZ i J, Nepalom, Butanom, Mijanmarom, Laosom i Vijetnamom na J; izlazi na Žuto, Istočnokin. i Južnokin. more (Tihi ocean), ima 14 500 km morske obale.
Prirodna obilježja

Peking

hram na Heng Shanu, Shanxi

aleja životinja koja vodi prema grobnici obitelji Ming kraj Pekinga

Harbin

Gweilin

Zabranjeni grad, Peking

plakat “Jedna obitelj, jedno dijete”, Chengdu, Sichuan

Shanghai
Kina je po površini 3. država svijeta. Zauzima golemo područje, od obale Tihog oceana o. 4800 km duboko u az. kopno, te o. 4000 km u smjeru S–J. U tom prostranstvu nalaze se geološki, reljefno i klimatsko-vegetacijski vrlo raznolika područja. Ovisno o principu i razini regionalizacije, izdvaja se različit broj regija. Najjednostavnija podjela je na Visoku Kinu na Z, koju čine visoke planine i visoravni, i na Nisku Kinu na I, koju čine velike nizine i doline, brežuljkasta područja i niže planine. Na JZ oko četvrtinu cijele zemlje zauzima Tibet. To je planinsko područje koje zauzima golema Tibetska visoravan obrubljena visokim planinskim lancima Himalaje na J i gorja Kunlun na S. U pravilu, padine tih gorja blaže su s “unutarnje”, a strmije s “vanjske” strane ističući nepristupačnost tog područja. U mladome himalajskome planinskom lancu, na granici Kine i Nepala, nalazi se najviši vrh svijeta, Mt. Everest (kin. Zhumulangma Feng, tibetski Chomolungma), 8848 m, te još nekoliko vrhova visokih o. ili više od 8000 m. Kunlun Shan na S građen je od starih paleozojskih stijena, većinom gnajseva i kristalinskih škriljevaca. Najveću visinu doseže na vrhu Muztag (7723 m), a ističe se nekoliko teških planinskih prijevoja na preko 5000 m n. m. Sama je visoravan na visini 3000–4000 m, raščlanjena je gorjima i pojedinačnim uzvisinama većinom između 4500 i 5000 m, a neka premašuju i 6000 m. Velik dio visoravni na Z i S je bez vanjskog otjecanja, prošaran je brojnim jezerima (neka su slana ili bočata). U juž. dijelu Tibeta izvorišta su Inda i Brahmaputre. Na I visoravan prelazi u teško prohodna gorja koja se zbog tektonskih pokreta u velikom luku povijaju u smjer S–J. Planinski lanci međusobno su odijeljeni dubokim dolinama velikih az. rijeka koje tu imaju izvorišta: Salween, Mekong, Chang Jiang (Yangtze) i njezin pritok Yalong. U Tibetu je i izvor rijeke Huang He. Tibetskom visočju u širem smislu pripada i prostrana zavala Qaidam Pendi, s od Kunluna, visine ugl. između 2600 i 3000 m. Na S omeđena gorjima Altun i Qilian također je teško pristupačna. Ugl. je polupustinjskih i pustinjskih značajki. Sjeverozap. dio Kine karakterizira smjena prostranih zavala u gorja koja ih okružuju. Između Kunluna na J, Karakoruma na JZ, Pamira na Z i Tian Shana na S prostire se Tarimska zavala, mlada tektonska udubina s dnom na 800–1000 m n.m. na S i I, do 1400 m na Z, površine veće od pola mil. km2. Sred. dio zauzima pustinja Taka Makan, jedna od najprostranijih i najsušnijih pješčanih pustinja na Zemlji (o. 270 000 km2). S od Tian Shana je slična, ali manja Džungarska zavala (Junggar Pendi) koju sa S zatvara Altajsko gorje, a na Z Džungarski Alatau i Tarbagatay. Visoko gorje Tian Shan u Kini se sastoji od složenih planinskih lanaca i intermontanih depresija. Jedna od njih je Turpanska, koja sa 154 m ispod razine mora čini najniži dio Kine. Prema I, Tian Shan prelazi u prostrani Mongolski ravnjak čiji velik dio zauzima pustinja Gobi. Rubne planine koje ga omeđuju pružaju se u blagom luku prema SI, gdje završava s gorjem Hinggag Ling (2035 m) koje se strmo spušta prema Mandžuriji. Na SI Kine nalazi se Mandžurija (kin. Dongbei) čiji sred. dio čini lesnim nanosinama i riječnim naplavinama prekrivena plodna Mandžurijska nizina. Niskim pragom razdijeljena je na sjev. i juž. dio. Na S se pruža Mali Hinggan (Xiao Hinggan Ling), a na I je omeđena gorjem Changbai, važnim zbog velikoga šumskog bogatstva. Sred. dio ist. Kine čini Velika kin. nizina, najvažnije poljoprivr. područje Kine. To je golema, mlada tektonska zavala ispunjena debelim lesnim, pješčanim i glinovitim nanosima rijeka Huang He i Huai. Nanosi su ponegdje debeli i 900 m. Reljef je izrazito uravnjen, riječna korita su u vlastitim nanosima nešto viša od glavnine terena, što uzrokuje visoku razinu podzemnih voda i mjestimično zamočvarenje te omogućuje promjene riječnih tokova (Hoang He je do sred. XIX. utjecao u Žuto more j od poluotoka Shandonga). Na I nizine uzdiže se nisko gorje Shandong oblikujući istoimeni poluotok. Građeno je od arhajskih stijena, tektonski izrazito razlomljeno. Između Velike kin. nizine i pustinjskih područja na Z nalazi se veliki lesni plato, većinom na visini od 1200–1500 m, s pojedinim uzvisinama i preko 2800 m. Pleistocenske naslage prapora na paleozojskim stijenama debele su većinom 50–200 m, ponegdje i do 250 m. Snažnom erozijom oblikovani su duboki klanci, reljef je jako raščlanjen i teško prohodan. Sjev. rubom ovog područja, kao civilizacijska granica prema nomadskoj Mongoliji, građen je Veliki kineski zid. J od lesnog platoa nalazi se tektonska dolina r. Wei He, kolijevka kin. civilizacije, a zatim gorje Qin Ling (Taibai Shan, 3767 m) koje čini orografsku i klimatsku granicu sjev. i juž. Kine. Juž. Kina (o. 2,5 mil. km2) pretežno je brdsko planinsko područje. Najznačajnija je u tom prostoru kompozitna dolina rijeke Yangtze (Chang Jiang), također ispunjena riječnim nanosima. Znatnija su proširenja na mjestima primanja pritoka i u delti. Dolinske strane ugl. su dobro poljoprivredno iskorištene gradnjom terasa. Na Z, u graničnom području prema Visokoj Kini, posebnu reljefnu i klimatsku cjelinu (230 tis. km2) čini zavala Sečuan (Sichuan Pendi), poznata i kao Crveni bazen zbog crvenih pješčenjaka od kojih je građena. Tektonski razlomljena i preoblikovana erozijom, pretežno je brdovita, teško prohodna, a poljoprivr. terase zauzimaju i vrlo strme padine. Najveći dio JI Kine zauzima planinsko područje Nan Ling, koje čini razvodnicu Yangtzea (Chang Jianga) i Xi Jianga. Dolina potonje je gosp. i populacijsko žarište juž. Kine. Obala je ugl. strma, ali dobro razvedena s dosta rtova i zaštićenih zaljeva. Na krajnjem JZ nalazi se rijetko naseljeno gorje Yunnan, jako raščlanjeno i teško prohodno; prema JI i I nastavlja se vapnenačko područje, jedno od najprostranijih u svijetu, s mnogobrojnim krškim reljefnim oblicima. Klimatske prilike uvjetuje nekoliko gl. čimbenika: položaj u umjerenom pojasu, položaj na kontaktu goleme az. kopnene mase i Tihog oceana (sukladno tome i sezonsko kretanje zračnih masa) te reljefne specifičnosti. U najvećem dijelu Kine prevladavaju umjereno tople klime (C po Köppenovoj klasifikaciji) sa znatnim regionalnim razlikama. Zbog sezonske smjene prevladavajućih strujanja, u velikom dijelu Kine prevladava tzv. sinijska klima. Karakterizira je koncentracija padalina u toplom dijelu godine (ljetni monsun), dok su zime dosta suhe (zimski monsun iz kopnenog zaleđa). Količina padalina smanjuje se od JI prema SZ. Jugoist. primorje prima 1500–2000 mm, ponegdje i više; područja južno od gorja Qin Ling primaju više od 1000 mm padalina, a izohijeta od 500 mm pruža se ugrubo linijom od Lhase na Tibetu prema Harbinu u Mandžuriji. SZ Kine, do kojega ne dospijevaju ljetni monsuni, prima vrlo malo padalina, manje od 250 mm, većinom i manje od 100 mm, a u pojedinim pustinjskim područjima (Takla Makan) kiša ne padne i nekoliko godina. Temperaturne prilike uvjetovane su kretanjem zračnih masa i reljefnim značajkama. Zimi, pod utjecajem sibirske anticiklone, zap. i sjev. dijelovi imaju niske temperature (u Mandžuriji -20 °C, Džungariji -16 °C, Peking -5 °C). Gorje Qin Ling sprječava prodor hladna zraka prema JI (prema I je otvoreno), pa jugoist. Kina ima sr. siječanjsku temp. iznad 0 °C (u primorju i iznad 15 °C). Sr. srpanjske temp. kreću se od 20 °C u sjev. Kini do 28 °C u južnoj. U području Tibeta niže su od 10 °C, a u zavalama na SZ zemlje mogu se popeti i znatno iznad 20 °C. Krajnji JI Kine ima suptrop. obilježja, a u doba smjene monsuna (potkraj ljeta i u jesen) javljaju se trop. cikloni (tajfuni). Kao posljedica raznolikosti klime, raznolika je i vegetacija, ali zbog dugotrajne naseljenosti i ljudskog utjecaja prir. biljni pokrov očuvan je samo u udaljenim, slabo dostupnim i rijetko naseljenim krajevima. U Visokoj Kini prevladava ugl. oskudna vegetacija: velika područja prekrivena su suhim stepama, polupustinjama (biljke otporne na zaslanjeno tlo) ili su bez vegetacije. Na Tibetu se javlja tipična visokoplaninska vegetacija: na povoljnijim područjima nešto crnogorice, drugdje oskudno grmlje, tundra ili bez biljnog pokrova. Na krajnjem jugu ima nešto tropskih kišnih šuma, a prema sjeveru prelaze u suptropsku šumu (zimzeleni hrast, ginko, bambus, azaleja, borovi, lovor, magnolija), ali koja je uvelike iskrčena. Sjeverno od rijeke Yangtzea (Chan Jianga) prevladavale su listopadne šume (hrast, javor, jasen, brijest, bukva), ali su uglavnom posječene, a kao posljedica javila se intenzivna erozija. Najvažnija šumska područja Kine nalaze se u planinskom području sjev. i ist. Mandžurije (jela). U Kini se već dugo provodi intenzivan program pošumljavanja, ali šume pokrivaju manje od 15% površine. Kao hidrografska posebnost može se istaknuti činjenica da se uz znatne površine bez vanjskog otjecanja, teritorij Kine odvodnjava prema svima trima oceanima. Najznačajniji je slijev Tihog oceana (o. 50% površine Kine) s trima velikim rijekama koje teku od Z prema I. Huang He (Žuta rijeka), 5464 km, prosječni protok na ušću 1770 m3/s, (maksimalno. i pet puta veći), izvire u ist. Tibetu, ulijeva se u Bo Hai, zaljev Žutog mora. Gl. pritoci: Wei i Fen, a porječje zauzima 745 000 km2. U gornjem i sr. toku prevladava erozija, u donjem akumulacija, česte su poplave. Yangtze (Chang Jiang) sa 6380 km najduža je kineska i treća po duljini rijeka na Zemlji. Izvire u Tibetu, ulijeva se u Istočnokinesko more. Odvodnjava porječje od oko 2 000 000 km2, glavni pritoci su joj Yalong, Min, Han Shui, Yuan i Gan. Važna je za plovidbu, a na njoj je izgrađena divovska hidroelektrana Tri kanjona, najveća na svijetu (s instaliranom snagom od 22 500 MW). Xi Jiang (Zapadna rijeka) s 1957 km najvažnija je rijeka juž. Kine. Važan je plovni put, prima mnogobrojne pritoke, a ulijeva se u Južnokin. more kraj Hong Konga. Dio Mandžurije odvodnjava se preko r. Liao u Žuto more, a dio preko Amura (kin. Heilong Jiang) i pritoka Songhua u Tatarski prolaz. Od ostalih rijeka tihooceanskog slijeva važni su izvorišni dijelovi Mekonga i Salweena. Slijevu Indij. oceana pripada južni, rubni dio Tibeta, koji odvodnjavaju Brahmaputra i Ind s pritokom Sutlej. Slijevu Atlantskog oceana odn. Sjevernoga ledenog mora pripada malen dio na SZ Kine koji se odvodnjava preko Irtiša (kin. Ertix He). O. 40% teritorija Kine nema vanjskog otjecanja. Među tim rijekama najdulja je Tarim, više od 2000 km. Najveće kin. jezero je Qinghai (poznato i kao Koko Nor, mong. Modro jezero), na SI Tibeta, 4583 km2, duboko do 37 m. Ostala veća jezera: Poyang Hu (3583 km2) i Dongting Hu (2820 km2) na JI Kine, Tai Hu u blizini Shanghaija (2425 km2), Hulun He na S (235 km2), Lop Nur (2000 km2) na SZ i dr. Na Tibetu postoje mnogobrojna slatkovodna i slana jezera među kojima nekoliko većih od 2000 km2.
Stanovništvo

biciklisti na ulicama Guangzhoua (Canton), Guangdong

budistička pagoda, Lijiang, Yunnan
Kina je najmnogoljudnija zemlja svijeta, prema procjeni za 2005. br. st. približio se brojci od 1,3 mlrd. Većinu (o. 92%) čine Kinezi (Han), stanovništvo mong. skupine; regionalne razlike među njima više su u jeziku nego podrijetlu. Kinezi su većina u svim terit. jedinicama, osim u dvjema najvećima: u Xinjiangu (o. 40%) i na Tibetu (kin. Xizang, o. 5%). U Kini živi 55 službeno priznatih manjina. Iako čine samo o. 8% st., njihov je ukupan broj o. 100 milijuna. Najbrojniji među njima su Thaijima (Taijima) srodni Zhuang (Chuang, 18 mil.) na krajnjem J Kine, musl. Hui (10 mil.), koji se od Hana razlikuju ugl. po religiji, a žive u autonomnoj pokrajni Ningxia Hui, u Mandžuriji žive Mandžurci (10 mil.), Miao (9 mil.) na J, te Ji na JZ. Većina tih manjina dosta se asimilirala i prihvatila kin. jezik. Svoju posebnost najviše su zadržali Tibetanci (o. 5 mil.) i Ujguri (7–8 mil.) u Xinjiangu. Od ostalih manjina još ima Korejaca, Mongola, Kazaha i dr. S prosj. gustoćom od o. 130 st./km2 Kina je gusto naseljena, ali su regionalne razlike goleme. Najgušće su naseljene nizine, riječne doline i zavale na I. Područje između Shanghaija i Pekinga sa širim zaleđem ima više od 600 st./km2. Nasuprot tome zap. dio Kine naseljen je vrlo rijetko: Unutrašnja Mongolija, o. 20 st./km2, Xinjiang (11), Qinghai (7), a Tibet tek nešto više 2 st./km2 (adm. jedinice). Zbog dugogodišnjih restrikcija doseljavanja u gradove te planskih preseljavanja iz gradova (najveće za tzv. kulturne revolucije), stupanj urbanizacije je nizak (<40%), iako se nakon 1990-ih doseljavanje u gradove ubrzava, posebice u one na obali. Najveći grad je Shanghai, 12 763 000 st., šire područje o. 14 mil, zatim gl. grad Peking (Beijing) sa 7,5 mil. st. (aglomeracija 11,2 mil.), Wuhan, 4 191 800 st., (agl. 4,6 mil.), Chengdu 4 000 000 st. (agl. 4,6 mil.), Chongqing 3 975 600 st. (agl. 7,5 mil.), Xian 3 959 300 st. (agl. 4,6 mil.), Tianjin 3 791 500 st., (agl. 6,3 mil.), Shengyang 3 519 900 st. (agl. 6,5 mil.), Harbin 3 234 400 st. (agl. 4,7 mil.), Guangzhou 3 146 700 st. (agl. 5,6 mil.), Nanjing 3 950 100 st. i dr. Iako se vrijednosti brzo mijenjaju, procjenjuje se da je 2005. bilo o. 45 gradova s više od 1 mil. st., i stotinjak s više od pola milijuna st. Brz porast st. nakon revolucije, ponajviše zbog smanjena mortaliteta, potaknuo je vladu na vrlo restriktivnu populacijsku politiku koja je dopuštala samo jedno dijete u obitelji (drugo dijete samo ako je prvo bilo žensko, i to nakon 5 godina). Time je rodnost smanjena s više od 40‰ 1950-ih godina na današnjih manje od 15‰, a porast st. smanjen je na 12‰ godišnje (prosj. 1980–2001). Stopa smrtnosti i dalje je niska, o. 7‰. Očekivano trajanje života je o. 71 g. Populacijske mjere i popravljanje životnog standarda utjecale su na promjenu dobne strukture (starenje). Mlađi od 15 g. čine o. 22% st., a stariji od 65 g. o. 7% st. Medijalna dob je 31 g. Iako je vjerska aktivnost pod nadzorom vlasti dopuštena, različitim je mjerama nakon 1949. ograničavana (proglašena praznovjerjem), pa se većina st. izjašnjava ateistima ili neopredijeljenima. Službeno su priznate religije budizam (o. 100 mil. sljedbenika), taoizam (30 mil.), islam (20 mil.), katolicizam i protestantizam (ukupno 15–20 mil.). Među muškim stanovništvom pismenost je viša od 90%, među ženskim niža od 80%; ukupna pismenost 86%. Sred. XX. st. bilo je pismeno samo 20% st. Provođeni su veliki programi opismenjavanja golema broja st. Tijekom → kulturne revolucije napravljena je reforma školstva koja je ukinula klas. oblik obrazovanja. Poslije je ponovno uvedeno uobičajeno obrazovanje – 6 g. osnovne i po 3 g. niže i više srednje škole. Ipak, samo trećina učenika pohađa srednju školu, a na studij ide samo o. 2% učenika. → Kinezi
Gospodarstvo

Dali, tržnica, provincija Yunnan

Hang Chow, uzgoj čaja

rijeka Li kraj Guilina, Guangxi

rižina polja, Xingping, Guangxi
Iako ima oko 1/5 svj. stanovništva, K. u svj. gospodarstvu nema proporcionalnu ulogu. Velikim dijelom to je posljedica, može se reći, i višestoljetne zatvorenosti i okrenutosti “vlastitim snagama” što se u vrlo izraženom obliku nastavilo i tijekom komunist. vladavine Kinom. Ipak, potkraj 1970-ih Kina se odlučila jače uključiti u svj. gospodarstvo. Otada kin. udio u svj. trgovini, kao jedan od pokazatelja uključenosti u svj. gospodarstvo, postojano raste, čak i brže od porasta BNP-a. U tom otvaranju prema svijetu ključnu ulogu je imalo prihvaćanje stranih tvrtki i stranih ulagača, te liberalniji odnos prema priv. vlasništvu, najprije u odnosu na poljoprivr. zemljište. Ipak, usprkos svim tim mjerama i nastojanjima, kin. gospodarstvo u cijelosti je još uvijek izrazito centralistički plansko s jakim utjecajem središnje i lokalne polit. vlasti, a usprkos jačanju priv. poduzeća drž. sektor i dalje je vrlo snažan. Porast BDP-a u prvoj pol. 1990-ih bio je i viši od 10% godišnje (djelomično i zbog vrlo niske baze), poslije se malo usporio, a nov je uzlet doživio priključenjem Hong Konga, čime se ukupni BNP povećao gotovo za četvrtinu. Osim povećanja životnog standarda, to je potaknulo i strane investitore koji se natječu u visini i brzini investicija (samo 2002. g. više od 66 mlrd. USD) nastojeći steći što bolje pozicije na rastućem kin. tržištu. To otvaranje u nekim aspektima ima i značajke stihije i donosi i neke negativne posljedice. Jako se povećavaju (socijalne, ekonomske i dr.) razlike između priobalnih provincija, koje privlače veliku većinu stranoga kapitala, i unutrašnjosti koja sve više zaostaje. Stvoren je jedan sloj bogatih ljudi, ali i vrlo širok sloj izrazito siromašnih. Brza tranzicija uzrokovala je nagli porast nezaposlenosti; iako po služb. podacima i izražena u postocima nije jako velika, u apsolutnom smislu radi se o desecima milijuna ljudi. Neprecizna i liberalna zakonska regulativa dopušta investitorima neracionalno gospodarenje prostorom, često i njegovom devastacijom s dugoročnim posljedicama. Iako je po apsolutno ostvarenom dohotku K. šesto najveće gospodarstvo u svijetu (2002), BNP po stanovniku još je niži od 1000 USD, a prema procjeni Svj. banke o. 300 mil. st. živi ispod granice siromaštva. Poljoprivreda je još vrlo važna grana gospodarstva, posebice zato što zapošljava 45% st., a i udio u dohotku dosta je visok. Iako je Kina po apsolutnoj površini agrarnog zemljišta među vodećima u svijetu, ono u ukupnoj površini jedva prelazi 10%, a većina se nalazi na I zemlje. S ciljem proizvodnje dovoljno hrane za rastuće stanovništvo, poljoprivr. zemljište vrlo se intenzivno iskorištava (natapanje, umjetna gnojiva), često s negativnim posljedicama (erozija, preopterećenje kemikalijama…). Poljoprivr. površine su i pod pritiskom širenja gradova i razvoja neagrarnih djelatnosti. Raznolikost prir. uvjeta omogućava i uzgoj raznovrsnih kultura. Najvažnija od njih je riža (1. u svijetu), 27% svj. proizvodnje, uzgaja se većinom u juž. provincijama, često i s dvjema žetvama godišnje. U sjev. provincijama, posebice u lesnom području i Sjev. kin. nizini, najviše se uzgaja pšenica (1. u svijetu, 17% svj. proizvodnje). Ostale važne kulture: kukuruz (2. u svijetu, 18%), krumpir (1.; 23%), proso, sorgum, soja te raznovrsno industr. bilje zbog čije se profitabilnosti smanjuju površine za uzgoj prehr. kultura. Među najvažnijima su duhan (1. u svijetu, 37%), čaj (2.; 25%), pamuk (1.; 25%), kikiriki (1.; 39%), šećerna trska i šećerna repa, suncokret, uljana repica, juta, začinsko bilje i dr. Za vlastite potrebe uzgaja se raznovrsno povrće. Uzgoj voća nešto je manje intenzivan, ali vrlo raznolik, od tropskoga na J (banane, 3. u svijetu, ananas), do jabuka, krušaka i šljiva na S. Velika je proizvodnja agruma (među 10 u svijetu) te grožđa (6. u svijetu, po proizvodnji vina 8.). Stočarska proizvodnja vrlo je velika. Kina je prva u svijetu po broju svinja (49% svj. proizvodnje), koza (23%) i ovaca (14%), a treća po broju goveda. Prva je i po proizvodnji mesa: svinjetine (47% svj. proizvodnje), ovčetine i kozletine (29%), druga po proizvodnji mesa peradi (18%) i treća po govedini. Od drugih stočnih proizvoda najvažnija je vuna (2. u svijetu, 15%), jaja (1.) i mlijeko (9.). Ribolov ima dugu tradiciju i važan je u prehrani st. Po ulovu i proizvodnji ribe K. je vodeća u svijetu s više od 1/3 svj. proizvodnje. Posebno se ističe slatkovodno ribarstvo (ukupno o. 55%) u mnogobrojnim ribnjacima, umjetnim jezerima, pa i na rižinim poljima, ali je u teškoćama zbog onečišćenosti voda. Šumarstvo ima ograničeno značenje zbog malenih površina ili nedostupnosti. Najvažnije šumske površine su na SI, na J se dobivaju neke trop. vrste drva, a važna je i proizvodnja kaučuka. Kina obiluje raznovrsnim rudnim bogatstvima i intenzivno ih iskorištava. Najvažniji je izvor energije ugljen (1. u svijetu, više od 30%) čije se zalihe procjenjuju na više od 1000 mlrd. t. Gl. nalazišta su na S, SI, u Unutrašnjoj Mongoliji, na J i u nedostupnim područjima na SZ. Iako postoje veliki, modernizirani rudnici, mnogi su mali, neopremljeni te su česte rudarske nesreće. Po proizvodnji nafte K. je 6. u svijetu (gl. nalazišta na SI, u Juž. kin. moru i u Tarimskoj zavali), ali dosta se nafte uvozi – po ukupnoj potrošnji nafte K. je 2. u svijetu (pretekla Japan). U rastućoj potrošnji energije sve veću ulogu ima plin. Kina je najveći svj. proizvođač željezne rude te sirovog čelika (oboje više od 1/5 svj. proizvodnje). Na svj. razini najvažnija je proizvodnja cinka (1.; 22%), kositra (1.; 33%), olova (2.; 22%), boksita, zlata, srebra, volframa, bakra, nikla, fosfata te različitih drugih metala i nemetala (brom, jod, sol, žad…). Kina je drugi svjetski proizvođač električne struje. Oko 4/5 prozvodi se u termoelektranama, većinom na ugljen (Kina je 2. i po emisiji CO2), gotovo 20% u hidroelektranama (primjerice Tri kanjona na rijeci Yangtze, građena od 1994. do 2003, najveća je hidroelektrana na svijetu). Brz razvoj nameće sve veću potrebu za električnom energijom pa je ambiciozan i program gradnje novih nuklearnih elektrana. Ind. se snažnije počela razvijati nakon II. svj. rata, ponajviše u obliku velikih drž. industr. kompleksa većinom teške industrije – crne i obojene metalurgije, strojogradnje i brodogradnje, bazne kem. ind., proizvodnje umjetnih gnojiva, a potom i petrokemijske ind. Vrlo je važna i tekst. ind. koja zapošljava više od 4 mil. radnika. Gl. poticaj suvr. razvoju ind. dalo je postupno otvaranje stranom kapitalu koje je počelo još potkraj 1970-ih osnivanjem tzv. posebnih industr. područja. Od 1990-ih to je otvaranje sve brže, pa Kina po porastu industr. proizvodnje spada među vodeće u svijetu. Danas su važne gotovo sve grane ind., od crne metalurgije do ind. visoke tehnologije, a posebno se ističu metalurgija i strojogradnja, ind. vozila, kem. i petrokem., tekst., prehr., ind. papira, građev. materijala te elektron. i elektrotehn. Od tercijarnih djelatnosti, osim financ. sektora, sve veću ulogu ima turizam. S više od 50 mil. stranih turista (najviše Kinezi iz drugih zemalja) Kina je 2. odredište u svijetu, a s porastom standarda sve je važniji i domaći turizam. Vrijednost vanj. trgovine prelazi 800 mlrd. USD (2003), u brzom je porastu, a izvoz nadmašuje uvoz. Gl. su izvozni proizvodi tekstil i odjeća (blizu 1/5 vrijednosti), uredska oprema, el. aparati, zabavni i drugi elektron. uređaji, strojevi, kem. prozvodi, igračke i šport. oprema, obuća. O. 1/5 izvoza ide u SAD, ostali partneri: Japan, Koreja, Njemačka, Nizozemska, Francuska, Vel. Britanija. Uvoze se strojevi i industr. oprema, sirova nafta, el. aparati, plast. mase, komponente za različite uređaje, kem. proizvodi. Gl. partneri: Japan, Tajvan, Koreja, SAD, Njemačka, Malezija. Željeznica je najvažniji oblik prometa i u putničkom i u teretnom prijevozu. Od više od 50 tis. km pruga, većinom normalna kolosijeka, elektrificirano je manje od 10%. Najgušća mreža i najvažnije pruge su u istočnom, najgušće naseljenom području, posebice između velikih gradova gdje se moderniziraju stare ili grade nove pruge za velike brzine. Iz strateških razloga važne su pruge koje vode prema izoliranim područjima na Z, te transazijska željeznica (u izgradnji) koja će povezivati Kinu i zemlje ASEAN-a. Cestovna mreža ima više od 1 mil. km asfaltiranih cesta. Gradnja autocesta počela je 1985. Stupanj automobilizacije još je nizak, ali se brzo povećava (Kina je 8. svj. proizvođač automobila i među vodećima u proizvodnji kamiona). Pomorstvo se uključivanjem K. u svj. ekon. sustav snažno razvilo. Trg. mornarica raspolaže s flotom nosivosti od preko 50 mil. DWT (uklj. Hong Kong) i po tome je 2. u svijetu (iza Paname). Najveće su luke Shanghai (3. u svijetu), Hong Kong (5.), Ningbo, Guangzhou i dr. U teretnom prometu razvijena je unutrašnja plovidba na velikim rijekama i izgrađenim kanalima. Zračni promet važan je za unutrašnje povezivanje i vezu sa svijetom. Najveće zračne luke imaju Hong Kong, Peking i Shanghai. Zračna luka Hong Kong 2. je u svijetu po teretnom prometu.
BNP (2002): 1236,12 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2002):
poljoprivreda 15%, industrija 51%, usluge 34%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 45%, industrija 18%, usluge 37%
Nezaposlenih (2003): 4,3% (neslužbeno o. 10%)
Inflacija (1990–2001): 6,2 %/god. (2003.: 1,2%)
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 9,7 %/god.
Uvoz (2003): 412,8 mlrd. USD
Izvoz (2003): 438,4 mlrd. USD
Povijest

ritualna posuda, dinastija Shang , ←XIII. st.

dvije brončane ritualne posude, dinastija Shang

Songpan, provincija Sichuan

glava zmaja s hrama Chin

Budha, dinastija Tang, VII. st.

vojnici od terakote, dinastija Qin, ←III. st.

figura ratnika (1097), hram Jinci, provincija Shanxi

11 mjeseci, Tang-Tai i Tang Kuan-p’eng, XVII. st.

kip Mao Zedonga, Chengdu, Sichuan
Najstariji tragovi ljudskog prebivanja potječu iz paleolitika (Sinanthropus pekinensis) ; u ←III. tisućljeću razvijene su na S i J uz more neolitičke kulture. U brončano doba (od ←II. tisućljeća) javljaju se prve dinastije Hsia (od ←XVIII. st. do ←XVI. st.) i Shang (od ←XVI. do ←XI. st.; poslije nazvana Yin). Dinastija Shang vladala je istočnokin. nizinom; razvijena materijalna kultura i pismo. Srušila su je plemena s područja rijeke Weia predvođena Wuwangom, koji postaje prvi vladar nove dinastije Chou (od ←XI. st. do ←249); zahvaćala je sjev. Kinu s rijekom Yangtze kao juž. granicom. Oslabljena sukobima između vladara i lokalnih feudalaca, od druge pol. ←VIII. st. opstoji samo nominalno; od ←722. do ←481. traju međusobne borbe moćnih velikaša. Opasnost od Huna pridonijela je sjedinjavanju manjih tvorevina u nekoliko snažnijih država; istodobno jača kult. razvoj (Lao-tse, Konfucije, školstvo) i gospodarstvo (trgovina, kolonizacije, osnutak gradova). Od ←480. do ←221. traju borbe država za premoć. Dinastija Qin (←221. do ←206) sjedinjuje zemlju, a njezini vladari uzimaju naslov cara; uprava se centralizira, podiže Kin. zid, a ratovima se granica širi do Kantona. Za starije dinastije Han (←206. do 24) K. postiže jak kult. uspon; za cara Wu-tia (←140. do ←87) K. se prostire od Koreje do Turkestana te od juž. Mandžurije do Anama. Za mlađe dinastije Han (25–220) započinje prodor budizma. Nakon više stoljeća unutrašnjih borbi, Kinu ponovno sjedinjuje dinastija Tan (618–907). Partikularističke težnje lokalnih namjesnika i ustanci dovode do raspada carstva (907–60), koje ponovno sjedinjuje dinastija Sung (960–1279), za koje kult. razvoj K. dostiže vrhunac. Dinastija je vladala samo juž. Kinom, dočim su na S najprije zavladali Kitani (dinastija Liao, 907–1125), a zatim turkijski Džurdži (dinastija Jin /Chin/, 1115–1234); 1215. Džingis-kan zauzima Peking, prijestolnicu dinastije Jin. Mongoli obaraju dinastiju Sung i zauzimaju cijelu K. (dinastija Yüan, 1271–1368); postupno započinje prodor islama. Ustankom 1368. pod vodstvom Chu-Yüan-Changa Mongoli su zbačeni i protjerani iz K. Za dinastije Ming (1368–1644) K. širi domete trgovine i kolonizira susjedna područja. Poč. XVI. st. port. trgovci započinju eur. prodor na kin. prostor. God. 1557. Macao postaje prva eur. kolonija u K.; 1581. kao misionari dolaze isusovci. God. 1592–98. u Koreji se odvija prvi veliki rat između K. i Japana. God. 1644. mandžurski vladari zauzimaju Peking i uskoro stječu vlast u cijeloj K. (dinastija Qing ili Ching, 1644–1912). Za vladanja Kang Hsia (1662–1722) dovršeno je pokoravanje Tajvana (1683); ugovorima s Rusijom (1689, 1727) potonjoj je omogućeno pravo na otvaranje trg. kolonije u Pekingu. Za vladanja Chien Lunga (1736– 95) K. dostiže najveći prostorni opseg. Brojni ratovi, drastično povećanje stanovništva i neodgovarajući gosp. razvoj dovodi do osiromašenja najvećeg broja stanovnika te koncem XVIII. i poč. XIX. st. izbijaju brojni ustanci (ustanak udruga “Bijeli lotos” i “Društva neba i zemlje” i dr.). Koncem XVIII. st. eur. (Englezi) i amer. trgovci postupno osvajaju kin. tržište. Kada je K. zabranila uvoz opijuma (čija je golema potrošnja remetila trg. bilancu K.) i u kantonskoj luci 1839. uništila 20 000 sanduka prokrijumčarenog opijuma, Britanija je protiv K. povela I. opijumski rat (1840–42). Mirom u Nankingu (1842) poražena K. bila je prisiljena platiti veliku odštetu Britaniji, prepustiti Hong Kong i otvoriti eur. trgovini pet svojih luka sa statusom eksteritorijalnosti; 1844. slične trg. ugovore postigli su SAD i Francuska. Teško soc. stanje dovodi do velikog seljačkog ustanka (Taipinški ustanak, 1851– 64). S ciljem postizanja prava trgovanja u cijeloj K., Britanija je (kojoj se pridružila i Francuska) povela II. opijumski rat (1856–60). Poražena K. ugovorima iz 1858. i 1860. bila je prisiljena dopustiti strancima kretanje po cijeloj zemlji, a uvoz opijuma je ozakonjen. U ratu s Japanom zbog Koreje (1894–95) K. je poražena; gubi Tajvan i otoke Pescadores te se odriče svojih interesa u Koreji. Podjela K. u idućim god. sve je intenzivnija; 1897. Njemačka zauzima zaljev Tsingtao i ist. dio poluotoka Shantung. Rusija 1895. stječe koncesiju za gradnju Transsibirske željeznice kroz Mandžuriju i zauzima poluotok Liaotung s Port Arthurom. U priobalju je Francuska prisvojila Kanton, a Britanija luku Weihaiwei. Svj. sile podijelile su K. na svoja interesna područja: rus. u Mandžuriji, njem. u Shantungu, franc. u Yünnanu, Kwangsiju i Kwangtungu, brit. u dolini Yangtzea i zap. Kini, te jap. u Fukienu. Napredniji krugovi u K. pokušali su prema jap. uzoru provesti reforme (uspostava ustavne monarhije, poticanje domaće industrije) s ciljem stjecanja polit. i gosp. neovisnosti zemlje. Pod utjecajem vođe reformista Kang Yu-weia mladi kin. car Kuang-Hsü 1898. počinje objavljivati “reforme sto dana” (11. VI. – 21. IX.), ali su njihovo ostvarenje spriječili konzervativni krugovi oko carice udove Tsu-hsi (Cixi). Potkraj XIX. st. u Kini djeluju tajne udruge koje se zalažu za modernizaciju zemlje i oslobođenje od eksploatacije svjetskih sila; ističe se protudinastički usmjerena organizacija Pravedno složno društvo (pogrešno prevedeno kao “boksači”). God. 1899–1900. trajao je → Boksački ustanak; u oružanoj intervenciji 8 stranih država, ustanici su poraženi, a Kina se 1901. obvezala isplatiti veliku odštetu i dopustiti stacioniranje stranih postrojba u zemlji. Sve izrazitije pretvaranje Kine u područje interesnih sfera velesila, neuspjeh u provođenju reformi, teško gospodarsko i socijalno stanje i opće nezadovoljstvo najširih društvenih slojeva, postupno su doveli do revolucije 1911–12, zbacivanja dinastije Qing (posljednji car → Pu Yi abdicirao je 12. II. 1912) i do proglašenja republike (privremeni predsjednik → Sun Jat-sen i od 10. III. 1912. → Yüan Shih-kai). U cilju širenja osnove svojega pokreta, vođa revolucije Sun Jat-sen povezuje svoju Ujedinjenu ligu (utemeljenu još 1905. u Tokiju) s desnim političkim skupinama i time osniva nacionalističku stranku → Kuomintang, koji je 1913. osvojio većinu u parlamentu. Ubrzo dolazi u sukob s Yüan Shih-kaiom, koji je nastavio s dodjelom koncesija stranim tvrtkama, tako da je u studenom 1913. Kuomintang zabranjen. God. 1914. Japan je okupirao veći dio Shantunga i 1915. predao Kini ultimatum (“21 zahtjev”) u kojem traži posebne povlastice u Mandžuriji, Mongoliji i Shantungu; prihvaćanjem tih zahtjeva, kao i odlukom o obnovi monarhije, Yüan Shih-kai izazvao je velike prosvjede oporbe koje predvode mladi kineski intelektualci okupljeni oko časopisa Nova mladost (1915). Smrću Yüan Shih-kaia 1916. počinje razdoblje diktature vojnih guvernera pokrajina 1916–28, a novi predsjednik republike Li Yüan-Hung djeluje samo kao njihova marioneta. Na jugu se uspostavlja Federacija nezavisnih pokrajina Juga; 1917. ustrojena je u Kantonu Vlada zaštite ustava na čelu sa Sun Jat-senom. God. 1919, kao reakcija na odluku Pariške mirovne konferencije da se na Japan prenesu njemačka prava u Shantungu, izbijaju velike demonstracije (“pokret četvrtog svibnja”). Godine 1921. utemeljena je Komunistička partija Kine (KPK); → Mao Zedong, kao jedan od čelnika, zastupa stav da se revolucionarna politika KPK treba zasnivati na brojčano pretežitom kineskom seljaštvu. Prvak Kuomintanga Sun Jat-sen 1923. prihvaća prijedlog KPK o međusobnoj suradnji te je ustrojena jedinstvena narodnooslobodilačka fronta za oslobođenje Kine od strane dominacije. Od 1921. do 1927. traje prvi građanski rat u kojem vodstvo Kuomintanga preuzima (nakon smrti Sun Jat-sena 1925) → Čang Kaj-šek. U “Istočnom” i “Južnom” pohodu postrojbe Kuomintanga zauzele su do konca 1925. pokrajinu Kwangtung; u “Sjevernom” pohodu (1926) osvojeni su Wuhan i Nanking; do konca godine zauzeli su još 7 pokrajina. Ubrzo izbija drugi građanski rat (1927–36). Čang Kaj-šek osvaja Peking (1928) i od stranih zemalja postiže priznanje Kuomintanga kao legitimne kineske vlade. Rascjep u Kuomintangu završava Čang Kaj-šekovom pobjedom i on u Nankingu ustrojava nacionalnu vladu (1928). U ratu Kuomintanga protiv komunističke Crvene armije (Mao Zedong, Ču De) Čang Kaj-šek poduzima pet vojnih pohoda; istodobno traje japanska agresija na Kinu; 1931. Japanci od okupirane Mandžurije ustrojavaju marionetsku državu Mandžukuo na čelu sa svrgnutim kineskim carem Pu Yiem. Tijekom petog pohoda Čang Kaj-šekovih postrojbi protiv Crvene armije u listopadu 1934. snage Crvene armije (našavši se u kritičnoj situaciji) započinju takozvani Dugi marš (12 500 km; uz goleme ljudske gubitke) i prebacuju se u sjeverozapadnu Kinu. Iduće godine na čelo KPK dolazi Mao Zedong. Istodobno Japan sredinom 1937. poduzima opći napad na političkim sukobima razjedinjenu Kinu, zauzima Peking, Tientsin, Shangai i Nanking, a 1938. i Kanton i Hankow. U kritičnim trenucima Kuomintang mijenja stav prema komunistima i prihvaća ponudu KPK o ustroju jedinstvene protujapanske fronte, čime je označen i kraj II. građanskoga rata (1937). Pod zapovjedništvom Ču Dea Crvena armija je preustrojena i osposobljena za gerilsku taktiku ratovanja; međutim, već 1939. Kuomintang obnavlja neprijateljske akcije protiv komunističkih snaga i protiv njih poduzima (do 1943) tri “antikomunistička pohoda”. Kada je Japan 1941. napao Pearl Harbor, Kina je navijestila rat silama Osovine. Do 1941. Japan je osvojio sve veće dijelove Kine, ali je daljnje napredovanje obustavio zbog ratovanja na Pacifiku. Godine 1944. Čang Kaj-šekove postrojbe ponovno su poražene u novoj etapi japanskoga napredovanja; vjerujući u potporu zapadnih sila, odbija savezništvo s komunističkim snagama. Kada je SSSR objavio rat Japanu (8. VIII. 1945), a sovjetske postrojbe prešle granicu Mandžurije, Mao Zedong poziva na opći protujapanski ustanak. Dvije oslobodilačke armije oslobađaju dio središnje i gotovo cijelu sjevernu Kinu. Japanske postrojbe prihvaćaju savezničke uvjete kapitulacije, koja je potpisana 9. IX. 1945. u Nankingu. U srpnju 1946. Čang Kaj-šek započinje velik napad protiv Narodnooslobodilačke vojske Kine; nakon početnih uspjeha, vojska Kuomintanga poražena je do 1949. U Pekingu je 1. X. 1949. Mao Zedong proglasio Narodnu Republiku Kinu; poražene kuomintanške snage povukle su se na otok Tajvan i proglasile svoju državu. Godine 1951. Kina je okupirala Tibet i sudjelovala u → Korejskom ratu na strani komunističke Sjeverne Koreje. Od 1960-ih Kina se sukobljava sa SSSR-om zbog ideoloških razmimoilaženja i pograničnih sporova. Godine 1957. Mao Zedong pokreće kratkotrajnu etapu pod nazivom “neka cvjeta sto cvjetova, neka se natječe sto škola mišljenja”, zamišljenu kao slobodu iskazivanja mišljenja, što je u intelektualnim krugovima dovelo do jakih kritika motrišta KPK. Ubrzo je etapa prekinuta i zamijenjena “borbom protiv desničara”; žestoko se progoni oporba. Godine 1958. Mao pokreće politiku “velikog skoka naprijed” (petogodišnji plan, narodne komune) s ciljem bržega gospodarskog napretka zemlje; 1959. Mao prepušta položaj predsjednika republike → Liu Shaoqiju, a sam zadržava dužnost predsjednika KPK. Godine 1962. izbija kinesko-indijski oružani sukob; kineske postrojbe privremeno okupiraju područje Ladakha; incidenti se nastavljaju i 1962–64. Tijekom 1960-ih Kina provodi prve pokuse atomskom (1964) i hidrogenskom (1969) bombom. Godine 1966. objavljen je početak → kulturne revolucije (do 1969); karakterizira je snažna mobilizacija mladeži u političkim borbama u zemlji u cilju pružanja potpore hijerarhijskom vrhu države i KPK-a. Udarna snaga provođenja takve politike postaje “crvena garda”; ruše se mnogobrojni kulturno-povijesni spomenici, ukidaju pokrajinske vlade, 1968. Liu Shaoqi smijenjen je sa svih dužnosti u državi i stranci (umro u zatvoru). U sklopu normalizacije odnosa sa svijetom od početka 1970-ih, Kina je 1971. primljena u OUN (Tajvan je isključen). Nakon X. kongresa KPK 1976. započinje spori proces rehabiltacije kadrova smijenjenih u godinama kulturne revolucije. Godine 1976. umiru Mao Zedong i predsjednik vlade → Ču En-laj; predsjednik Kine postaje prvak umjerene struje → Hua Guofeng, a vođe radikalne strane su uhićene (takozvana → četveročlana banda, među njima i Maova udovica → Jiang Qing). Vodeća osoba kineske politike postao je pragmatični → Deng Xiaoping koji provodi politiku “četiriju modernizacija”. Otpočinje modernizacija gospodarstva uz pomoć zapadnih ulaganja; poboljšani su odnosi sa Zapadom (potpisan sporazum s Velikom Britanijom o Hong Kongu) i SSSR-om. Takav razvoj događaja potaknuo je zahtjeve za demokratskim reformama i studentske prosvjede 1987. i 1989; rezultat je bio pad partijskih vođa i reformističkih političara → Hu Yaobanga (1987) i → Zhao Ziyanga (1989), pokolj na trgu Tienanmenu i jačanje položaja konzervativne struje predsjednika vlade → Li Penga. Na XV. kongresu KPK (rujan 1996) Deng Xiaoping odredio je za svojega nasljednika → Jiang Zemina, koji je tako objedinio položaje predsjednika KPK i predsjednika države. Godine 1997. Hong Kong dolazi pod kineski suverenitet, uz uvjet da prvih 50 godina zadržava poseban status unutar Narodne Republike Kine. Nove promjene na čelu zemlje zbile su se na XVI. kongresu KPK 2002. kada je za generalnoga sekretara izabran Hu Jintao, koji je od 2003. i od 2008. bio i predsjednik države. Od 2012. dužnost generalnoga sekretara KPK obnaša Xi Jinping (od 2013. i predsjednik države).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: