Supilo, Frano, hrvatski političar (Cavtat, 30. XI. 1870 – London, 25. IX. 1917). Podrijetlom iz težačke obitelji, školovao se u Dubrovniku. Kao srednjoškolac sudjeluje u demonstracijama protiv austrijske politike prigodom dolaska prestolonasljednika Rudolfa u Dubrovnik (1885). Poslije pobjede Srpske stranke, u sprezi s autonomašima, na izborima za gradsku upravu u Dubrovniku 1890, pokreće list Crvena Hrvatska, čiji je glavni urednik do 1899; u njemu razvija političke ideje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom na temelju narodnoga i hrvatskoga državnog prava te ubrzo, uz → Antu Trumbića, postaje najistaknutiji predstavnik dalmatinskoga liberalnog pravaštva. Unutar Stranke prava suprotstavljao se razbijačkoj djelatnosti → Josipa Franka i zagovarao „domovinašku“ struju, te šire okupljanje hrvatske opozicije na nacionalnom državotvornom programu. To je shvaćanje razvijao sve kompleksnije otkako je prihvatio poziv da na Sušaku uređuje list Hrvatsku slogu, koji zatim početkom 1900. seli u Rijeku, gdje izlazi pod nazivom Novi list. Tamo formulira politiku takozvanoga novoga kursa s kojom se težište nacionalne borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, iako i dalje zasnovano na hrvatskom državnom pravu, kreće prema okupljanju raznorodnih politika južnoslavenskih naroda Monarhije radi ostvarenja njihove jedinstvene državne cjeline koju Supilo vidi u Hrvatskoj; u tom cilju povezuje u širi kontekst političke suradnje različite protuaustrijske snage okupljene na otporu austro-njemačkom ekspanzionizmu. To je drugačije viđenje hrvatske politike od onoga konzervativnoga, koje interese Hrvatske povezuje s austro-njemačkom politikom „prodora na Istok“. Tako poslije → Riječke i → Zadarske rezolucije dolazi 1905. i do formiranja → Hrvatsko-srpske koalicije, koja sljedeće godine pobjeđuje na izborima te je i sam Supilo 1906. izabran u Hrvatski sabor. Premda neosporan lider Koalicije, koja je u Hrvatskoj i na vlasti, Supilo se našao u procijepu između mađarskih uvjeta, dominantnih u Ugarskoj, i zasebnih interesa srpske politike u Hrvatskoj, te nije uspijevao pokrenuti zasnovane državno-pravne reforme u korist samostalnijega položaja Hrvatske spram Ugarske. U vrijeme proglašenja austrijske aneksije BiH (1908), zatim → Veleizdajničkog i → Friedjungova procesa kada se Koaliciju optužuje za navodno tajno paktiranje sa srpskom vladom radi dizanja ustanka, sam Supilo igra ključnu ulogu, uspijevajući prokazati klevetu te odnosi i javnu moralnu i pravnu pobjedu, ali ne i političku. U tim krizama morao je odstupiti i proaustrijski nastrojen hrvatski ban → Pavao Rauch, ali je radi olakšanja položaja Koalicije uslijedilo i Supilovo povlačenje iz Koalicije, njegova vlastitoga političkog djela. Otada glavnu ulogu u Koaliciji preuzima → Svetozar Pribićević, a njihove tadašnje razlike postupno prerastaju u oprečna shvaćanja sadržaja i smisla jugoslavenskog ujedinjenja s hrvatske i srpske strane. Tijekom I. svjetskoga rata Supilo djeluje u emigraciji, agitira protiv tajnih ustupaka Italiji dijelova Hrvatske (Londonski ugovor, 1915), kao i jednostranoga proširenja Srbije na BiH i dijelove Hrvatske. Kao istaknut i veoma agilan član → Jugoslavenskog odbora, Supilo postiže da britanski ministar vanjskih poslova E. Grey razmatra i mogućnost ujedinjenja hrvatskih zemalja na temelju slobodno izražene volje naroda, uključujući i BiH i južnu Dalmaciju, neovisno o Srbiji, ako ona ne osigura demokratske i federalističke uvjete cjelovitog ujedinjenja. Takva aktivnost dovodi Supila u sukob s predsjednikom srpske vlade → Nikolom Pašićem, koji radi na njegovoj političkoj izolaciji. S obzirom na savezničke ustupke Italiji (Istra i dijelovi Dalmacije) radi izlaska iz (tadašnjega) Trojnoga pakta, a zatim i na savezničke pokušaje odvajanja Austro-Ugarske od Njemačke, ili Mađarske od Austrije, što je opet vodilo i mogućoj diobi Hrvatske u korist Mađarske, Jugoslavenski odbor priklanja se Pašićevoj strani, te Supilo ostaje usamljen i 5. IV. 1916. daje ostavku na članstvo u Odboru. Već teško bolestan, Supilo je pozdravio donošenje → Krfske deklaracije (srpanj, 1917), koja je u načelu međunarodno legitimirala cjelovito jugoslavensko ujedinjenje, bez dodatnih teritorijalnih ustupaka, ali i bez Supilova shvaćanja federalizma, te je samo uređenje zemlje ostavljala za kasnije prilike – u kojima je ono i provedeno na nedemokratski način. Supilo je bio vrstan publicist koji je pridonio modernizaciji političkih shvaćanja u Hrvatskoj te je snažno djelovao na suvremenike, ostavivši jedan od najjačih političkih tragova u hrvatskoj novijoj političkoj povijesti. Izašlo je više izbora iz Supilove opsežne publicističke djelatnosti, kao i pretisak njegova izvornoga rada Politika u Hrvatskoj (1911).