Iran

Službeni naziv: Islamska Republika Iran, Jomhuri-ye Eslami-ye Iran (do 1935. Perzija)
Površina: 1 648 195 km2
Stanovništvo : 75 149 669 (45,6 stanovnika/km2); 65% gradsko
Glavni grad Teheran, 8 244 535 stanovnika, aglomeracija 13,8 milijuna
Upravna podjela 28 provincija
Službeni jezik perzijski
Valuta rial = 100 tomana
Iran, država u jugozapadnoj Aziji (Bliski istok), graniči s Afganistanom i Pakistanom na istoku, Turkmenistanom, Azerbajdžanom i Armenijom na sjeveru, Turskom na sjeverozapadu, Irakom na zapadu; izlazi na Kaspijsko jezero, Arapsko more i Arapsko-perzijski zaljev, ima 2440 km morske obale te 740 km obale Kaspijskoga jezera.
Prirodna obilježja
Dašt-e Kavir
ravnica kod Koma (Qoma)
Teheran, trg Azadi
Iran je pretežno planinska zemlja, većina teritorija nalazi se iznad 400 m nad morem. U reljefu se mogu izdvojiti četiri različite cjeline. Središnji i istočni dio zauzima prostrani, sušni plato, većinom na 900–1200 m visine, gotovo sa svih strana okružen planinama i raščlanjen manjim planinskim lancima. Velik dio toga platoa (ukupno oko 100 000 km2) zauzimaju dvije velike pustinje: Velika slana pustinja (Dašt-e Kavir) na S i pustinja Lut (Dašt-e Lut) na JI. U njihovim najnižim dijelovima javljaju se povremena slana jezera ili močvare. Druga prostrana cjelina su gorja. Na S, uz obalu Kaspijskog jezera, lučno se pruža planinski lanac Elbursa (Reshteh-ye Kuhha-ye Alborz). Planinski lanac dug je o. 900 km, a širok 25–120 km, strmo se izdiže sa sjev. strane i čini oštru klimatsku granicu i fiz. barijeru lakše prohodnu tek na nekoliko mjesta. Najširi i najviši je u sred. dijelu gdje se nalazi i najviši vrh Irana, Damavand (5604 m). Prema I Elburs se nastavlja u obrnutom luku, a usporedno s njim, duž granice s Turkmenistanom, pruža se planinski lanac Kopet Daga. Drugo planinsko područje jest Zagros. To je složeni planinski lanac koji se u više paralelnih nizova u dužini od o. 900 km lučno pruža od SZ zemlje prema Perz. zaljevu, a na istok se nastavlja Južni Iran. gorjem uz obalu Omanskog zaljeva. Između planinskih nizova pružaju se intermontane doline, ugl. na više od 1500 m n.m., koje su plodne i gušće naseljene, posebice u sz dijelu. Planinsko područje I. tektonski je nestabilno, što se ogleda u dosta čestim i vrlo snažnim potresima (30 000 poginulih u potresu koji je u prosincu 2003. pogodio grad Bam na JI zemlje). Treća je cjelina priobalje Kaspijskog jezera, usko nizinsko područje između jezera i strmih padina Elbursa, najvećim dijelom ispod morske razine. Nizina je duga o. 600 km, a široka od samo 10-ak km na Z do nešto više od 100 km na krajnjem I. Zbog povoljne klime i plodna tla jedno je od gl. poljoprivr. područja. Posljednja je cjelina nizinsko područje Huzestana od Perzijskoga zaljeva, između iračke granice i Zagrosa. Klima je u pojedinim područjima vrlo raznolika, pri čemu ključni utjecaj imaju kontinentalnost i reljef. Na unutar. platou prevladava vrlo suha klima s malom količinom padalina, ugl. manje od 250 mm. Sr. temp. siječnja iznosi 2–3 °C, a srpnja 29–30 °C, ali ekstremi se kreću čak od -30 do +50 °C. Također su znatne razlike između dana i noći. Planinska područja također imaju hladne zime, ali blaža ljeta, a količina padalina kreće se ugl. od 1000 do 2000 mm, najviše na sjev. pristrancima Elbursa. Vrlo vruće s visokom vlagom zraka, ali malom količinom padalina (na JI samo 50-ak mm) prevladava u primorju Perz. i Omanskog zaljeva, dok usko područje uz Kaspijsko jezero ima toplu i vlažnu suptropsku klimu. Snijeg se u planinskom području na SZ zemlje zadržava više mjeseci. Šume (pretežno mješovite listopadne – hrast, javor, jasen, breza i dr.) pokrivaju manje od 10% površine, a rasprostranjene su ugl. na sjev. padinama Elbursa, te na primorskoj strani Zagrosa. U unutrašnjosti prevladava suha stepa s travama i oskudnom kserofitnom vegetacijom i niskim grmljem, te šašem u zamočvarenim depresijama. Velika su područja polupustinje i pustinje. Riječna je mreža siromašna, samo dio tokova je stalan, a rijeke su kratke. Otjecanje prema moru ima razmjerno malen dio Irana, prema J i JZ okrenute padine Zagrosa. Najveći su tokovi Karun (utječe u Shatt al’-Arab) i Mand. Iz sjevernoga planinskog područja rijeke pritječu Kaspijskom jezeru: Safid i Gorgan te granične Aras i Atrek. Rijeke preostalog, unutar. dijela zemlje, završavaju u močvarnim depresijama ili povremenim jezerima. Mnoge su povremene, a u proljeće poplavljujući nanose štete. Među najvažnijima je Zayandeh, izvire u Zagrosu i znači žilu kucavicu za grad Esfahan (Isfahan). Osim Kaspijskoga, Iran ima još nekoliko većih jezera. Većina oscilira u površini (mnoga presušuju), ovisno o godišnjem dobu, a ljeti imaju povećanu slanost. Najveće je Orumiyeh (ili Urmia) na sjeverozapadu zemlje s površinom 4000–6000 km2.
Stanovništvo
Esfahan (Isfahan), palača Ali Qapu
Širaz, bazar
Iran ima 75 milijuna stanovnika koji pripadaju dvjema velikim porodicama naroda. Indoeur. porodici pripada najbrojniji narod, Perzijanci, koji čine oko 51% ukupnog broja st., Kurdi (8%), Luri i Bahtijari (ukupno 10%) i dr. Drugu veliku skupinu čine Azerbajdžanci (oko 20%) i Turkmeni (2%). Uz navedene, u manjem broju žive mnogobrojni drugi narodi: Arapi, Armenci, Baludži, Židovi i dr., te o. 2 mil. izbjeglica iz Afganistana. Služb. je jezik perzijski (ili farsi). Ranije su u obrazovnom sustavu bili važni engleski i francuski, a od islam. revolucije 1979. sve veću važnost ima arapski (jezik Kur’ana). Najgušće su naseljena područja oko većih gradova na sjeverozapadu, obala Kaspijskoga jezera te kotline i doline u planinskom području. Unutarnje visočje naseljeno je rijetko, a raspored je uglavnom određen dostupnošću vode. Iako je posljednjih desetljeća udio jako smanjen, 3–4% stanovništva još su nomadi. U gradovima živi oko 2/3 stanovništva. Veličinom se izdvaja Teheran (7 317 200 st., aglomeracija 11,5 mil.), slijede Mašhad (Mashad, 2 155 700), Esfahan (Isfahan, 1 357 600, aglomeracija 2,7 milijuna), Tabriz (1 341 600), Širaz (Shiraz, 1 206 800), Karaj (1 018 700 u teheranskoj aglomeraciji), Kom (Qom, 1 007 900) i dr. Porast stanovništva usporen je u odnosu na 1960-e i 1970-e godine, ali još je dosta visok, oko 24‰ (prosj. 1980–2001). Stopa rodnosti je 20–22‰, a smrtnosti oko 6‰. Očekivano trajanje života iznosi o. 69 g. St. do 15 g. starosti čini 28% populacije, onog od 15–65 g. 67%, a starijih od 65 g. samo 5%. Islam je drž. religija i ispovijeda je 99% st. (o. 90% su šijiti, a 9% suniti – većina Kurda, Baludži i Turkmeni). Školovanje je obvezno u dobi od 6–14 g., ali problem je nedostatak nastavnika i škola. Nepismeno je o. 16% muškog i 30% ženskog st. Nakon 1979. ukinute su spolno miješane škole. Najstarije je sveučilište u Teheranu, osnovano 1932.
Gospodarstvo
luka i naftni terminal u Kargu
pranje sagova
Razmjerno brz gosp. napredak, koji se na zaradama od izvoza nafte ostvarivao 1960-ih i 1970-ih g., zaustavljen je islam. revolucijom i ratom s Irakom koji je uslijedio. Nakon rata cijena nafte dosta je fluktuirala, a zemlja je povremeno bila pod sankcijama, što je otežavalo brži napredak. Današnje gospodarstvo mješavina je slabo efikasnog drž.-planskog (poslovi s naftom i druga velika poduzeća su u drž. vlasništvu) i sitnog priv. poduzetništva u sferi poljoprivrede, trgovine i obrta te usluga. Planirane reforme provode se vrlo sporo. BNP po stanovniku još nije dosegnuo 2000 USD (2001). Iako je obradivo samo o. 12% površina, poljoprivreda je važna grana gospodarstva jer zapošljava više od 1/5 radne snage. Znatan dio površina se natapa. Iako je nakon 1980. država poticala razvoj poljoprivrede (koncept samodovoljnosti), produktivnost je slaba. Glavni su problemi usitnjenost posjeda, nedostatak plodna tla i vode, slaba kvaliteta sjemena te zaostala tehnologija. Glavna poljoprivredna područja: priobalje Kaspijskoga jezera, doline u planinskom području i Huzestan. Glavne kulture: žitarice (pšenica, ječam, riža), grožđe (8. u svijetu), datulje, različito voće, krumpir, šećerna repa, čaj i duhan. I. je najveći svj. proizvođač pistacija. U stočarstvu su najvažniji uzgoj ovaca (4. u svijetu) i koza (5. u svijetu) te peradarstvo. Važna je proizvodnja vune, mlijeka i maslaca. U ribarstvu je najvažniji izlov jesetre radi dobivanja kavijara. Najveće prirodno bogatstvo Irana su nafta i plin po čijim zalihama Iran pripada u vodeće zemlje svijeta. Glavno je naftno područje na JZ u Huzestanskoj nizini i u podnožju Zagrosa, te u podmorju Perzijskoga zaljeva, a manja u unutrašnjosti. Važne su još rude željeza, bakra, olova i cinka, boksit, sol, ugljen. Usprkos bogatstvu naftom, dio el. energije I. dobiva iz nuklearnih i hidroelektrana. Glavna grana industrije je petrokemija i s njome povezana kem. ind. Važne su još tekstilna (tradic. proizvodnja sagova, ali i prerada vune i proizvodnja svile), prehr., građev., kovinska, elektrotehn. ind., proizvodnja automobila. Vanj. trgovina ostvaruje suficit. Nafta, plin i prerađevine daju više od 80% vrijednosti izvoza. Ostatak se odnosi na proizvode tekst. ind. i poljoprivr. proizvode. Najviše se izvozi u Japan, Koreju, Kinu i zemlje EU (Italija, Grčka, Španjolska). Uvoze se strojevi i uređaji, sirovine i poluprerađevine (ili dijelovi) za ind., željezo i čelik, pšenica. Glavni partneri: Njemačka, Švicarska, UAE, Francuska, Rusija. Cestovna je mreža dosta razvijena, ali su mnoga rijetko naseljena područja nepovezana. Glavna cesta vodi od tur. granice na SZ preko Teherana do pakist. granice na JI, a glavna pruga povezuje Kaspijsko jezero i Perzijski zaljev. Stupanj automobilizacije dosta je nizak, oko 25 stanovnika dolazi na jedan osobni automobil, ali polovina  od ukupne količine automobila nalazi se na području glavnoga grada gdje se javljaju prometne gužve i visoka onečišćenost zraka. Glavna je luka na Kaspijskom jezeru Bandar-e Anzali. U Perzijskom zaljevu ističu se Bandar-e ‘Abbas, Bandar-e Khomeyni te naftni terminal na otoku Kargu (Khargu).
BNP (2001): 108,65 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 19%, industrija 33%, usluge 48%
Udio zaposlenih po sektorima (1996):
poljoprivreda 23%, industrija 31%, usluge 46%
Nezaposlenih (2001): 17% (neslužbeno do 50%)
Inflacija (1990–2001): 25,7 %/god., (2002/03: 15,3%)
Realan rast gospodarstva (1990–2001): 3,6 %/god.
Uvoz (2002): 18,1 mlrd. USD
Izvoz (2002): 23,7 mlrd. USD
Povijest
Esfahan, kupola i minaret
Mašhad (Mashhad), džamija Gohar Chadh, XV. st.
U starom vijeku nastalo je na prostoru Iranske visoravni nekoliko velikih civilizacija i država (→ Elam, → Medija), od kojih Perzija pod vodstvom kralja Kira II. od ←559. postaje vodeća sila Istoka, sve do propasti Ahemenida osvajačkim pohodom Aleksandra III. Makedonskog (→ Perzija). Potonje, Novoperzijsko (Sasanidsko) Carstvo, postaje u VII. stoljeću dio arapske države. S vremenom se pojedina područja osamostaljuju te njima upravljaju gotovo neovisne dinastije (Tahiridi, 821–73; Safaridi, 871– 901; Bujidi, 945–1055). U XI. stoljeću zemljom vladaju Seldžuci, a od XIII. stoljeća Mongoli; 1501–1736. pod vlašću Sefevida. Turkmen → Nadir I., vladar goleme države od Eufrata do Inda, osvaja Iran (1736–47). U XVIII. stoljeću odcjepljuje se Afganistan. Godine 1794. zavladala je dinastija → Kadžari (do 1925). U doba Fatha Ali-šaha (1797–1834) država gubi velik dio svojega teritorija. Godine 1783. Rusija je proglasila protektorat nad Gruzijom (koju 1801. anektira). Nakon perzijsko-ruskoga rata (1804–13) Iran gubi Armeniju i sjeverni dio Azerbajdžana, poslije 1834. Iran postaje poprište borbe za prevlast između Velike Britanije i Rusije. Za vladara → Nasir-ed-Dina (Nasredina, 1848–96) počinje modernizacija države. U doba vladanja šaha Mozafar-ed-Dina (Mozafaredina, 1896–1907) dodijeljena je Kanađaninu Williamu Knoxu D’Arcyju prva koncesija za crpljeje nafte na cijelom teritoriju države. Prodor stranoga kapitala dovodi do otpora domaćih veleposjednika i šijitskoga svećenstva. Revolucijom u Teheranu 1906. šah je bio prisiljen prekinuti s apsolutističkom vladavinom i prihvatiti parlamentarizam; 1907. donesen je ustav. Pokušaj šaha Muhammada Alija da ukine ustav (1908) doveo je do pobune i njegova svrgavanja. Na vlast dolazi šah Ahmad (1908–25). Godine 1907. sklopljen je pod pritiskom stranih sila ugovor kojim je Iran podijeljen na tri interesna područja: britansko (jugoistočni dio), rusko (sjeverozapadni dio) i neutralni središnji dio u kojem su se sukobljavali ruski i britanski interesi. Nakon Oktobarske revolucije u Rusiji područje Irana postaje važno britansko uporište za pokretanje intervencije protiv boljševičke vlasti. Godine 1919., nakon što su zaposjeli gotovo cijelu zemlju, Britanci s iranskom vladom sklapaju ugovor o protektoratu. Jaka domaća oporba prisiljava ih da iz zemlje povuku svoje postrojbe. Godine 1921. iranska vlada poništava ugovor s Velikom Britanijom i time ponovno uspostavlja nezavisnost. Ministar rata i vrhovni zapovjednik iranske vojske → Reza-kan Pahlavi svrgnuo je državnim udarom (1925) šaha Ahmada i zavladao kao Reza-šah (1925–41), čime je uspostavljena vlast dinastije Pahlavi. Vladao je autokratski, ali istodobno proveo i mnogobrojne reforme (gospodarske, vojne, zakonodavne i dr.), modernizirao zemlju (transiranska željeznica, uveden zračni promet) te dao ukinuti obvezu nošenja feredže za žene. Godine 1926. i 1929–30. krvavo je ugušio pobune seljaka i vojnika; umjesto dotadašnjega naziva Perzija, 1935. država dobiva službeni naziv Iran. Od 1933. Reza-šah približava se politici Trećega Reicha; nakon što su britanske, sovjetske i potom američke postrojbe prodrle u Iran (1941), Reza-šah podnosi ostavku u korist sina → Mohammeda Reze Pahlavija. Godine 1943. Iran objavljuje rat Njemačkoj. Tijekom II. svjetskog rata tranzitno je područje za prebacivanje vojnoga materijala u SSSR. Godine 1945. pogoršavaju se odnosi sa SSSR-om koji vojno podupire komunistički usmjerenu stranku Tudeh, koja je pokušala provesti odcjepljenje iranskoga dijela Azerbajdžana i priključiti ga SSSR-u. Pokret za odcjepljenjem ugušen je 1946. Tijekom 1950-ih Iran karakterizira politička nestabilnost. Problem stranoga kapitala zaoštren je zbog rješavanja monopolističkoga statusa Anglo-iranske petrolejske kompanije; 1951. ubijen je predsjednik vlade Ali Rasmara, koji je nastojao postići kompromisni dogovor. Nasljeđuje ga → Mohammad Mosadek, donosi zakon o nacionalizaciji naftne industrije te se 1952. prekidaju diplomatski odnosi s Velikom Britanijom. Godine 1953. državnim udarom (u vrijeme šahove odsutnosti iz zemlje) predsjednik vlade postaje general Fozlollah Zahedi. Po povratku šaha zabranjuje se djelovanje političkih stranaka, korištenje nafte predano je Međunarodnom konzorciju (1954), obnavljaju se odnosi s Velikom Britanijom; 1955. Iran pristupa Bagdadskom paktu (→ CENTO), a 1959. sklapa bilateralni sporazum sa SAD-om. S ciljem učvršćenja postojećeg poretka, šah Reza Pahlavi provodi od 1963. opsežne reforme (tzv. bijela revolucija) koje obuhvaćaju agrarnu reformu, uvođenje političkih prava za žene, napredak školstva i prosvjete i dr. Politički oslonac šahu pruža Stranka novog Irana (osnovao ju je 1963. Hasan Ali Mansur, predsjednik vlade 1964–65). Mansurovu politiku nastavlja i nakon njegova ubojstva (1965) novi predsjednik vlade → Amir Abbas Hoveida. Potkraj 1960-ih zaoštravaju se odnosi sa Saudijskom Arabijom, 1973. ukinuta je koncesija stranim kompanijama na iskorištavanje nafte, a 1975. uveden je jednostranački sustav i vlast preuzima stranka Rastakiz (Preporod). Režim provodi nasilje nad svjetovnom i vjerskom oporbom. Pokolj na teheranskom trgu Jalehu 1977. označit će početak kraja Pahlavijeve vladavine; 1979. Pahlavi napušta zemlju. Iste godine, tijekom takozvanih Deset dana svitanja, pod vodstvom ajatolaha → Ruholaha Musavija Homeinija, srušeni su ostaci monarhističkoga sustava, a vlast preuzimaju Revolucionarno vijeće i privremena vlada → M. Bazargana. Referendumom Iran postaje Islamska Republika, a usvajanjem novog ustava 1979. otvoren je put potpune islamizacije društvenog i političkog sustava. U vrijeme krize s američkim taocima i rastućeg antiamerikanizma, radikali uklanjaju Bazarganovu vladu. Uspostavlja se potpuna “islamska vladavina” prema vjersko-političkim načelima ajatolaha Homeinija. Prvi predsjednik republike postaje → Abolhasan Bani-Sadr. Godine 1980. zbog granica na rijeci Shat al-‘Arabu započinje dugotrajni rat s Irakom, u kojem je uz teška razaranja poginulo oko 1 milijun ljudi. Primirje je sklopljeno 1988. Nakon Homeinijeve smrti (1989) započinje nova etapa povijesti Irana. Predsjednik → Hašemi Rafsandžani proglašava neutralnost tijekom → Zaljevskoga rata, uvodi mjere za gospodarski oporavak zemlje i djeluje na postupnoj demokratizaciji političkoga života. Od 1997. do 2005. predsjednik je Mohammad Hatami, koji nastavlja s politikom provođenja reformi. Od 2005. do 2013. predsjednik je  Mahmud Ahmadinežad, a od 2013. Hasan Ruhani.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: