Mađarska

Službeni naziv: Republika Mađarska, Magyar Köztarsaság
Površina: 93 030 km2
Stanovništvo (procjena 2002): 10 159 000 (109 stanovnika/km2); 65% gradsko
Glavni grad Budapest (Budimpešta), 1 708 100 stanovnika (procjena 2005)
Upravna podjela 19 županija (megyék) i gl. grad (föváros)
Službeni jezik mađarski
Valuta forinta (HUF) = 100 filléra
Mađarska, država u istočnom dijelu srednje Europe, graniči sa Slovačkom na sjeveru, Ukrajinom na sjeveroistoku, Rumunjskom na istoku, Hrvatskom i Srbijom na jugu, te Slovenijom i Austrijom na zapadu; nema morske obale.
Prirodna obilježja

Budimpešta, Ribarska utvrda

Budimpešta, panorama

Pečuh

Dunav kraj Esztergoma
Mađarska se nalazi u sred. dijelu Podunavlja i pretežno je nizinska zemlja koja zauzima velik dio Panonske nizine. Područja do 200 m n.m. zauzimaju više od 2/3 površine, a uzvisine iznad 500 m tek 2%. U prirodnogeogr. smislu izdvajaju se četiri prir. cjeline. Najprostranija je cjelina Velika nizina (Alföld), koja zauzima više od polovice zemlje, a prostire se i od Dunava. To je pretežno uravnjeno područje blago nagnuto prema J, na visini između 80 m (na mjestu gdje Tisa izlazi iz M.) do 190 m na SI. U reljefu se razlikuju poplavne nizine uza same rijeke, ocjedite riječne terase na nekim mjestima prekrivene pijeskom, te prostrani praporni ravnjaci. Na SZ je Mali Alföld (Kisalföld), ravničarsko područje na visinama 120–180 m uz rijeku Rábu. Na J i JI omeđena je Bakonjskom šumom (Bakony), na S Dunavom, a na Z krajnjim ist. izdancima podgorja Ist. Alpa. Građena je ugl. od aluvijalnih nanosa Rábe i Dunava. Treću cjelinu čini Mađarsko sredogorje koje se u duljini od 400 km pruža u smjeru JZ–SI. U sred. dijelu gorski niz presječen je probojnicom Dunava kraj Visegráda. Na JZ je Dúnantúlsko sredogorje (Bakony, 704 m, Vertés, 480 m, Pilis, 757 m i dr.) građeno od dolomitnih i vapnenačkih stijena s izdvojenim vulkanskim izljevima. U sjeveroist. dijelu je Sjev. sredogorje, građeno pretežno od vulkanskih stijena. Tu su Börzsöny (939 m), Cserhát (567 m), Bükk (959 m) i dr., a ističe se Mátra s najvišim vrhom Mađarske (Kékes, 1015). Juž. dio područja z od Dunava čini Zadunavlje (Dúnantúl), blago valovit kraj s debelim naslagama prapora iz kojega se u juž. dijelu izdiže izdvojena gora Mecsek (682 m), građena ugl. od trijaskih i krednih naslaga. M. ima umjereno toplu klimu u kojoj je dosta izražen utjecaj kontinenta. To se ogleda u smanjenju padalina od Z prema I (na krajnjem Z do 1000 mm, u sred. dijelu 500–700, a na istoku 200–500 mm) i velikim godišnjim amplitudama temperatura: prosj. temp. siječnja je između 0 i -4 °C, srpnja 20–24 °C. Većina padalina padne u toplom dijelu godine, često u obliku snažnih pljuskova, zimi se snijeg zadržava više od mjesec dana. Na najvećem dijelu M. prir. vegetacija bila je lesostepa ili suha stepa, danas većinom pretvorena u plodne oranice, a samo u najsušim područjima prostiru se pašnjaci. Šume zauzimaju o. 20% površine, većinom u brdovitim područjima u zap. i sjev. dijelovima zemlje, a prevladavaju hrast i bukva. Cjelokupno ozemlje Mađarske odvodnjava se prema Crnome moru. Okosnicu čini Dunav (mađ. Duna), koji kroz Mađarsku teče sred. dijelom u smjeru S–J u dužini od o. 420 km. Prima ugl. manje pritoke. Ist. dio zemlje odvodnjava Tisa (mađ. Tisza), u Mađarskoj o. 580 km, s gl. pritocima Bodrog, Sajó, Laskó, Zagyva i Körös. Na SZ je Rába, na JZ granicu s Hrvatskom čini Drava. Većina rijeka ima visok vodostaj u proljeće i poč. ljeta, a nizak u jesen i zimi. Oscilacije vodostaja i protoka mogu biti znatne; to posebice vrijedi za Tisu (do 10:1) koja redovito poplavljuje, a katkad nanosi i velike štete. Izgrađen je opsežan sustav nasipa za obranu od poplava i kanala za natapanje. Blatno jezero (mađ. Balaton) s 598 km2 najveće je jezero u M. i cijeloj sr. Europi. Pruža se u smjeru JZ–SI, u dužini od 77 km, široko najviše 14 km; prosj. dubina 3 m, najveća 11 m; površina na 105 m n.m., zimi se zaleđuje. Gl. mu je pritok Zala, a prema Dunavu ga odvodnjava kanalizirana rječica Sió. Na SZ, uz granicu s Austrijom, Mađarskoj pripada malen dio Nežiderskog jezera (Fertő-tó, njem. Neusiedler See), o. 350 km2 (sa znatnim sezonskim varijacijama).
Stanovništvo
Mađari pripadaju ugrofin. skupini naroda i po tome se razlikuju od naroda u svojem okruženju. Zemlja je u današnjim granicama izrazito nacionalno homogena, matični narod čini više od 90% od 10,2 mil. st. Od ostalih naroda najbrojniji su Romi (o. 500 000), ima još i Rumunja, Nijemaca, Hrvata, Slovaka. Više od 2,5 mil. Mađara živi u susjednim zemljama, najviše u Rumunjskoj, oko 1,5 mil. Služb. jezik je mađarski, govore se i jezici manjina, a od svj. jezika najrašireniji je njemački, do 1990. učio se ruski, danas sve više engleski. M. je gusto naseljena, o. 110 st./km2 sa znatnim regionalnim razlikama. Najgušće je naseljeno šire područje oko gl. grada, S i SZ zemlje, a najslabije jugoist. i jugozap. dijelovi. U gradovima živi o. 2/3 stanovništva. U urbanoj mreži izrazito dominira gl. grad Budimpešta (1 708 100 st.) u čijoj aglomeraciji živi više od 2,5 mil. st., dakle 1/4 st. zemlje. Ostali veći gradovi: Debrecen (204 800), Miskolc (179 400), Szeged (Segedin, 160 600), Pécs (Pečuh, 156 700) Győr (Đur, 129 000), Nyíregyháza (116 800), Kecskemét (106 100) i Székesfehérvár (Stolni Biograd, 103 800). Najveći broj st. M. je imala o. 1980, a otada se smanjuje i stagnira (-2 ‰ god., prosj. 1980–2002). To je uzrokovano ponajprije vrlo niskom stopom rodnosti (10‰ ili manje) koja je manja od smrtnosti (ugl. 11–14‰). Značajnija emigracija zbila se u nekoliko valova: nakon I. svj. rata, uoči i tijekom II. svj. rata te 1956, većinom u SAD i Zap. Europu. Nakon 1990. u M. se uselilo više od 100 000 Mađara iz Hrvatske, Srbije i Rumunjske. Očekivano trajanje života je 72 g., a to se, uz nisku rodnost, odražava na dobnu strukturu. Medijalna starost je 36 g., mlađih od 15 g. samo je 16%, a starijih od 65 g. 15%. U vjerskoj strukturi sa 65% prevladavaju katolici, o. 20% čine kalvinisti (većinom u ist. M.), i o. 5% luterani. Židova je prije II. svj. rata bilo oko 5%, danas ih je manje od 1%. Obrazovna struktura je povoljna, nepismen je zanemariv udio st. Osmogodišnje osnovno školovanje obvezno je i besplatno, a država snosi većinu troškova i na višim razinama. Najvažnija sveučilišta su “Eötvös Loránd” u Budimpešti, “Lajos Kossuth” u Debrecenu i “Janus Pannonius” u Pečuhu. Od 1991. u Budimpešti djeluje Srednjoeur. sveučilište osnovano uz financ. potporu G. Sorosa.
Gospodarstvo

farma konja

Balaton, Tihany, panorama
Do II. svj. rata M. je bila izrazito agrarna zemlja. Nakon rata, u sklopu Ist. bloka, počela je brza industrijalizacija i diktiran razvoj bazne ind. i grana koje su bile dogovorene na razini cijelog bloka (metalurgija, kem. ind., proizvodnja vlakova i autobusa, prehr. ind.). Ipak, već od 1968. reforme su omogućile određenu privatizaciju, najviše u građevinarstvu i uslugama (tzv. gulaš-socijalizam). M. je među prvim zemljama u Ist. Europi još potkraj 1980-ih omogućila strane investicije i stoga, usprkos padu BNP-a i snažnu porastu nezaposlenosti, poč. 1990-ih razmjerno uspješno prošla tranziciju prema tržišnom gospodarstvu. Od sred. 1990-ih počinju pozitivni trendovi, jačaju strana ulaganja, udio drž. vlasništva se smanjuje, a raste broj malih i sr. priv. tvrtki. S dohotkom višim od 5000 USD po st. M. među zemljama Ist. bloka zaostaje samo za Češkom, a 2/3 dohotka ostvaruje se u tercijarnom sektoru. Iako obradivo zemljište čini o. 56% ukupne površine, poljoprivreda zapošljava samo 6% st. Nakon 1990. značenje poljoprivrede jako je opalo zbog poteškoća u reprivatizaciji zemljišta, padom drž. potpore, otvaranjem tržišta te nekoliko sušnijih godina. Gl. kulture su kukuruz, pšenica, šećerna repa, suncokret, krumpir, ječam. Razvijeno je voćarstvo (jabuke i šljive), a na prisojnim padinama gorja uzgaja se vinova loza (tokaj). Stočarstvo je raznoliko, uzgajaju se goveda, svinje, ovce, konji i perad. Od prir. izvora najvažnije je obradivo zemljište, ruda ima u malim količinama. Najvažnija su nalazišta boksita (među najvećima u Europi) i mangana, nešto bakra i cinka, zatim žive, olova i urana te nemetalnih minerala koji se koriste u građev. ind. Od energetskih izvora ima nešto ugljena (većinom lignita), nafte i plina, ali nedovoljno za vlastite potrebe. Oko 40% el. struje proizvodi se u nuklearnim elektranama, ostalo ugl. u termoelektranama na ugljen i naftu. Još 1980-ih s tadašnjom Čehoslovačkom započet je projekt gradnje hidroelektrana na Dunavu. M. je poslije odustala, a Slovačka nastavila koristiti vodu iz Dunava što je uzrokovalo napetosti između tih zemalja. Ind. razvijena u socijalizmu u okruženju planskoga gospodarstva ugl. se nije održala u novim tržišnogosp. uvjetima. Mnoge velike tvrtke, ponajprije teške, bazne industrije, propale su (željezare, čeličane, strojarska i neke grane kem. ind.). U 1990-ima počinje jače restrukturiranje, velikim dijelom uz strana ulaganja. Najprije se razvijaju prehr. i duhanska ind., proizvodnja papira, zatim se oporavlja kem. ind. Javljaju se nove: proizvodnja telekomunikacijske opreme, automobilska i dr. Snažan razvoj doživio je turizam koji je dosegao znatan udio u BDP-u, zemlju godišnje posjeti više od 12 mil. stranih turista. Vanjskotrgovinska bilanca i dalje je negativna, ali M. je dobro uključena u međunar. trgovinu, posebice unutar EU-a čiji je član od 2004. Najviše se izvoze strojevi i oprema, različita industr. oprema i prehr. proizvodi. Gl. su partneri Njemačka, Austrija, Italija, Francuska, Vel. Britanija. Uvoze se također strojevi, energenti, roba široke potrošnje, gorivo i el. energija, sirovine, prehr. proizvodi, najviše iz Njemačke, Italije, Austrije, Rusije i Kine. Prom. važnost M. u eur. povezivanju velika je, a Budimpešta je jedno od gl. čvorišta u sustavu paneuropskih prom. koridora. M. je rano imala razvijenu želj. mrežu u kojoj je kao čvorište dominirala Budimpešta. Povezano s padom ind. i rudarstva tijekom tranzicije, oslabio je teretni promet što je uvjetovalo poteškoće u održavanju infrastrukture. Jako je ojačao cestovni promet, gradnja autocesta postala je prioritet, a radijalna mreža ima ishodište u Budimpešti. Porastom standarda povećao se stupanj automobilizacije. Dunav je važan plovni put, a gl. luka je na otoku Csepel u Budimpešti koji ima i međunar. zračnu luku. U transportu nafte i plina veliku važnost ima cjevovodni promet. BNP (2002): 53,74 mlrd. USD Udio BDP-a po sektorima (2001): poljoprivreda 4%, industrija 31%, usluge 65% Udio zaposlenih po sektorima (2001): poljoprivreda 6%, industrija 34%, usluge 60% Nezaposlenih (2003): 5,8% Inflacija (1990–2001): 18,3% (2003: 4,7%) Realan rast gospodarstva (1990–2002): 2,2% Uvoz (2003): 47,53 mlrd. USD Izvoz (2003): 42,48 mlrd. USD
Povijest
Stvaranje mađarske države na prostoru Panonske nizine povezano je uz povijesni trenutak doseljenja mađarskih nomadsko-stočarskih plemena iz šire ugro-finske skupine naroda potkraj IX. stoljeća u međurječje Dunava i Tise. Potisnuti od Pečenega, Mađari su između 895. i 900. bili prisiljeni provaliti u Panoniju na čelu s → Árpádom, utemeljiteljem dinastije → Arpadovića. Dolazak i trajno nastanjenje Mađara na prostor Panonske nizine imalo je dalekosežne posljedice za političku i državnu povijest Srednje Europe, prije svega zbog činjenice da su, ustrojivši snažno ranosrednjovjekovno kraljevstvo, spriječili širenje Svetoga Rimskog Carstva na istok, dok su s druge strane trajno razjedinili jedinstveni slavenski etnos (prije svega sjeverozapadne i jugoistočne Slavene), te pojedine slavenske države za duže vrijeme inkorporirali u zajedničko kraljevstvo kojim su dominirali. Tijekom prve polovine X. stoljeća Mađari su nastavili s uobičajenim načinom života nomadskih naroda neprestano vodeći pljačkaške ratove na teritorije susjednih zemalja. Tako su 906. uništili Veliku Moravsku. Ali nakon što ih je njemačka vojska, predvođena carem → Otonom I., porazila kraj Augsburga (10. VIII. 955), Mađari su bili prisiljeni u potpunosti prekinuti s dotadašnjim ratovanjima. Istodobno sa spomenutim ratničkim stilom života, Mađari su od stanovništva koje su ovdje zatekli, prije svega Slavena, naučili osnove poljoprivredne djelatnosti. Odlučan korak u stabiliziranju Mađara na području Panonske nizine bio je postignut prelaskom Mađara na kršćanstvo. U tom je smislu od najvećega značenja bio njemački pritisak na mađarskoga vladara Gezu (između 940. i 945–997). Njegovim krštenjem 974. došlo je i do masovna i razmjerno brza prelaska cjelokupnoga mađarskog stanovništva na kršćanstvo. Gezin sin → Stjepan I. (vladao od 997. do 1038), nakon što je ugušio pobunu plemenskih starješina i učvrstio kraljevski autoritet, bio je 1000. godine okrunjen za prvoga mađarskoga kralja. Zakonom o obveznom plaćanju crkvene desetine Stjepan je stekao jak oslonac u crkvenim krugovima. U vrijeme → Kolomana Arpadovića (vladao od 1095. do 1116) sklopljena je personalna unija između Ugarske i Hrvatske. Godine 1102. u Biogradu na Moru Koloman je okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije. Tijekom druge polovine XI. stoljeća u Ugarskoj je ponovno došlo do unutrašnjih nemira izazvanih upletanjem Svetoga Rimskog Carstva i Bizantskog Carstva na unutarnjopolitičke prilike u Ugarskoj. U međusobnim sukobima pretendenti na kraljevsko prijestolje nastojali su pridobiti magnate, što je dovodilo do jačanja vlastele i slabljenja središnje kraljevske vlasti. U cilju slabljenja ugarskih magnata pojedini su se kraljevi počeli oslanjati na srednje plemstvo, što je osobito došlo do izražaja za vladavine kralja Andrije II. (vladao od 1205. do 1235), koji je bio prisiljen ovom staležu priznati povlastice u dokumentu poznatom kao Zlatna bula (1222). Tom ispravom ograničena je vlast vladara u korist nižega plemstva, koje se počelo staleški organizirati. Osim sređivanja unutrašnjih poteškoća, Andrija II. sudjelovao je u križarskim vojnama u Bosni protiv bosanskih krstjana te u Svetoj zemlji protiv Arapa. Osobito važan trenutak za opstojnost države dogodio se tijekom vladavine → Bele IV. (1235–70), kada su Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo napali Mongoli. Konac XIII. stoljeća, osobito nakon smrti posljednjega vladara iz dinastije Arpadovića, → Andrije III. (1290–1301), obilježila je feudalna anarhija, pri čemu su se pojedini magnati nastojali nametnuti kao kraljevi. Napokon, 1308. na kraljevsko je prijestolje, ponajprije zahvaljujući pomoći pape, Firence, Venecije i knezova Bribirskih, stupio → Karlo Robert iz dinastije Anžuvinaca (1310–42). Karlo je započeo opsežnu reformu vlasti u državi. Godine 1312. napokon je slomio pobunu ugarskih magnata i započeo s poticanjem urbanoga života, osobito gradske privrede, obrta i trgovine. Karlov sin, → Ludovik I. Anžuvinac (1342–82), uspio je učvrstiti kraljevsku vlast u hrvatskim zemljama (od rijeka Mure i Drave do Jadranskoga mora), a u cilju ujedinjenja Ugarsko-hrvatskoga s Napuljskim Kraljevstvom. Poslije Ludovikove smrti u Ugarskoj je zavladala anarhija koja je dokinuta dolaskom kralja → Sigismunda na vlast (1387–1437). Glavno je obilježje njegove vladavine pojava nova i snažna vojno-političkoga čimbenika na prostoru Balkana i Srednje Europe – Osmanskoga Carstva. Iako je Sigismund na početku vladavine pokušao organizirati opći kršćanski savez protiv Osmanlija, pa je u tom cilju organizirao vojsku koja se kraj Nikopolja 1396. sukobila s Osmanlijama, nakon poraza koji je tamo doživio više se nije osvrtao na osmansku prijetnju nego se u cijelosti posvetio dinastičkim sukobima oko njemačke i češke krune te ratovima s češkim husitima. Nakon Sigismundove smrti u Ugarskoj je ponovno došlo do feudalne anarhije, pa su u pojedinim pokrajinama samovoljno vladali ugarski velikaši. Među njima se osobito isticao erdeljski vojvoda → János (Ivan) Hunyadi koji je, nakon smrti maloljetnoga → Ladislava V. Postuma (1445–57), uspio za ugarsko-hrvatskoga kralja postaviti svojega sina → Matiju Korvina (1458–90), koji se oslanjao na srednje i niže plemstvo, te svećenstvo i građane. Nakon što je proveo uspješnu poreznu reformu i time organizirao plaćeničku vojsku, Matija je uspješno branio kraljevstvo od osmanskih napada. Matiju je naslijedio češki kralj → Vladislav II. Jagelović (1490–1516). Bio je nesposoban kako u vođenju samostalne unutrašnje politike, gdje su sve tekovine kralja Matije bile dokinute, tako i na vanjskom planu pa su Osmanlije tijekom njegove vladavine u potpunosti nadvladali kraljeve vojničke postrojbe i vojske zavađenih ugarskih magnata. Državu je osobito nagrizla velika seljačka buna na čelu s → Gy. Dózsom (1514), koja je ugušena uz krvoproliće. Konačnu propast srednjovjekovna ugarska država doživljava u vrijeme kralja → Ludovika II. Jagelovića (1516–26). Kada je 1526. na Ugarsku krenula velika osmanska vojska na čelu sa sultanom → Sulejmanom II., njima se suprotstavila slaba kraljevska vojska koja je u kolovozu 1526. strahovito poražena na Mohačkom polju. Velikim dijelom Ugarske zavladali su Osmanlije. Potkraj 1526. na saboru u Stolnom Biogradu veći dio ugarskih staleža izabrao je za kralja → Ivana Zapolju, a na saboru u Požunu manjina ugarskoga plemstva u prosincu 1526. izabrala je austrijskoga nadvojvodu → Ferdinanda Habsburškog. Isto je 1527. učinilo i hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu. Prema ugovoru iz 1538, Ferdinand je 1540, nakon Zapoljine smrti, u cijelosti zavladao onim što je preostalo od Ugarskoga Kraljevstva. Osim postojanog osmanskog pritiska, Ugarska je tijekom cijelog XVI. i XVII. stoljeća bila vjerski podijeljena. Većina ugarskoga plemstva nakon 1526. prihvatila je protestantizam iskoristivši preobraćenje u svrhu preotimanja katoličkih crkvenih dobara. Gradsko stanovništvo slijedilo je primjer plemstva te u većini prihvatilo protestantizam. To je dovelo do sukoba između ugarskoga plemstva i dinastije Habsburgovaca koja je postala jedan od najjačih branitelja katolicizma. Provođenje protureformacije izazvalo je dvije pobune plemstva u Erdelju početkom XVII. stoljeća. Tijekom istoga stoljeća velik dio ugarskih magnata, potaknut propagandom koju je provodio kardinal → Péter Pázmány, vratio se na katolicizam. U cilju povećanja prihoda carske blagajne u Beču, u prvom redu zbog ratova koje je u XVII. stoljeću vodila monarhija, središnje bečke vlasti uvele su velike carine na ugarsku trgovinu i monopolizirale unutrašnju i vanjsku trgovinu stokom. Stoga su ugarski velikaši počeli stoku izvoziti najprije preko Zadra, a potom preko luke Zrinskih – Bakra. Habsburgovci su u potpunosti zapostavili obranu ugarskih i hrvatskih zemalja od osmanskoga vojnog pritiska što je dovelo do otpora ugarskih i hrvatskih velikaša 1660-ih godina na čelu s → Nikolom VII. Zrinskim, a nakon njegove smrti (1664) s → Petrom IV. Zrinskim. Vojne sukobe između središnje bečke vlasti i ugarskih velikaša nastojali su iskoristiti Osmanlije, pa su 1683. organizirali golemu vojsku s ciljem osvajanja Beča. Time je započeo takozvani Veliki rat za oslobođenje ili Veliki bečki rat, koji je trajao do 1699. U siječnju 1699. potpisan je mir u Srijemskim Karlovcima. Predstavnici država sudionica u ratu (Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo, Mletačka Republika, Poljska i Rusija) ugovorili su mir, uglavnom prema načelu – što tko posjeduje, neka mu i ostane (uti possidetis, ita possideatis). Budući da su tijekom ratovanja Osmanlije bili potisnuti iz Ugarske, Erdelja (koji je pripojen Ugarskoj), Slavonije, Srijema, Like i Krbave, odredbama mira granica Osmanskoga Carstva povučena je na Savu i Unu. Ugarski su velikaši 1703. podigli ustanak na čelu s → Ferencom II. Rákóczyjem. Ustanak je završio 1711. potpisivanjem Szatmárskoga mira, nepovoljnog po Mađare. Uslijedilo je osnivanje Ugarskoga namjesničkog vijeća kao vrhovne pravne institucije u Ugarskoj, čime je Ugarski sabor izgubio na važnosti. Time je u monarhiji napokon trijumfirala politika centralizacije i apsolutizma. Godine 1716. izbio je novi rat protiv Osmanskoga Carstva, a do 1718. oslobođena je cijela Ugarska. Pokušaji kralja → Karla III. (Karla VI.) i njegove kćeri kraljice → Marije Terezije tijekom XVIII. stoljeća da ugarsko plemstvo podloži poreznim obvezama bili su neuspješni, jer je ugarsko plemstvo uvjetovalo vojnu pomoć monarhiji u ratu neoporezivanjem plemstva. Reforme koje je 1780-ih proveo kralj → Josip II. imale su jako obilježje centralizma i germanizacije, pa ih je u cijelosti odbacilo ugarsko plemstvo. U razdoblju od 1792. do 1848, za vladanja → Franje I. (Franje II.) i → Ferdinanda I. (Ferdinanda V.), u Ugarskoj je kao i u ostalim dijelovima monarhije, velikim dijelom zbog odjeka Francuske revolucije, došlo do potpune restauracije feudalnoga sustava. Od početka XIX. stoljeća nositelj mađarskoga nacionalnog pokreta postalo je, za razliku od XVII. i XVIII. stoljeća kada su nositelji ugarske nacionalne ideje bili magnati, srednje plemstvo na čelu s → Lajosem Kossuthom (1802–1894). Tijekom takozvane Ožujske revolucije (1848–49) sastavljena je prva neovisna mađarska vlada koju, zbog politike centralizacije i mađarizacije, nisu podržali nemađarski narodi, osobito Hrvati, ali i Slovaci, Ukrajinci, Srbi i Rumunji. U travnju 1848. Mađarski parlament oduzeo je Habsburgovcima pravo na ugarsko prijestolje, ali u tome nije naišao na potporu velikaša i vojske. Od rujna 1848. mađarsku revolucionarnu vojsku pritisnule su s juga hrvatske postrojbe pod vodstvom bana → Josipa Jelačića. No, usprkos nizu sjajnih pobjeda nad carskim postrojbama, mađarski su revolucionari konačno poraženi 13. VIII. 1849. kraj Világosa, gdje je mađarsku vojsku potukla austro-ruska vojska. Nakon poraza monarhije u austro-pruskom ratu (1866), carstvo je Austro-Ugarskom nagodbom (20. II. 1867) podijeljeno na dvije ravnopravne zajednice. Monarhija je dobila naziv Austro-Ugarska, a na čelu joj je bila dinastija Habsburgovaca. U ugarskom dijelu monarhije svu je vlast imalo plemstvo, osobito magnati, o čemu svjedoči i činjenica da je 1880. samo 5,9% stanovništva imalo biračko pravo. Središnje vlasti u Budimpešti započeli su provoditi snažnu mađarizaciju (u školama, javnim ustanovama, državnim poduzećima) na područjima koje su nastanjivali nemađarski narodi. Kao posljedica poraza u I. svjetskom ratu, 1918. došlo je do raspada Austro-Ugarske Monarhije. U studenome iste godine proglašena je nezavisna republika Mađarska na čelu s liberalnim demokratima → Mihálya Károlyia. Država je bila pod pritiskom pobjedničkih sila koje su prijetile oduzimanjem mađarskih teritorija, a na unutrašnjem planu Mađarska je bila iscrpljena stalnim seljačkim pobunama. Stoga su 21. III. 1919. vlast preuzeli komunisti i socijaldemokrati na čelu s → Bélom Kunom te odmah proglasili Sovjetsku Republiku Mađarsku. Pod pritiskom velikih sila vlast je bila prisiljena odstupiti 1. VIII. 1919, a vlast u državi je 3. VIII. 1919. preuzeo admiral → Miklós Horthy (1920–44). Dugotrajna Horthyjeva vladavina bila je obilježena desničarskom diktaturom. U skladu s odredbama Trianonskog ugovora Mađarska je uglavnom svedena na svoje etničke, iako ne i povijesne granice. Potom je proglašena kraljevinom na čelu s regentom Horthyjem. Početkom II. svjetskoga rata Horthy je podržavao njemački nacizam, simpatizirao Hitlera i Mussolinija, pa je 13. I. 1939. Mađarska pristupila Trojnom paktu. Ipak, potkraj rata Horthy se pokušao približiti saveznicima. Zbog toga je Hitler u ožujku 1944. donio odredbu o okupaciji Mađarske. Sovjetska je armija u travnju 1945, usprkos silovitu otporu njemačkih nacista i horthyjevaca (osobito u Budimpešti), potukla nacističke vojne snage i istjerala ih iz Mađarske. Odredbama mira potpisanog u Parizu 1947. Mađarska je dobila predratne granice. Na prvim poslijeratnim izborima u studenom 1945. većinu je dobila Stranka malih posjednika. Dana 1. VI. 1946. Mađarska je proglašena republikom u kojoj su sve dominantniju ulogu imali komunisti. Podržavani od SSSR-a, mađarski su se komunisti 14. VI. 1948. ujedinili sa socijaldemokratima i osnovali Mađarsku socijalističku radničku stranku (MSRS). Ustavom od 20. VIII. 1948. u zemlji je uspostavljena diktatura staljinističkoga tipa, osnovana je narodna republika na čelu s → Mátyásom Rákosijem. Nezadovoljstvo komunističkom diktaturom zbog prisilne nacionalizacije zemljišnih posjeda, progona političkih neistomišljenika i katoličkoga svećenstva dovelo je 23. X. 1956. do masovnih demonstracija u Budimpešti koje su se spontano pretvorile u protukomunistički oružani ustanak. Dan poslije liberalni komunist → Imre Nagy sastavio je novu vladu, objavio da Mađarska istupa iz Varšavskoga vojnoga bloka, proglasio neutralnost i zahtijevao zaštitu UN-a. Sovjeti su 4. XI. 1956. sastavili novu vladu na čelu s → Jánosem Kádárom, koji je odmah pozvao u pomoć vojne snage Varšavskoga pakta. Istoga dana jake sovjetske pješačke i tenkovske postrojbe ušle su u Budimpeštu i u krvi ugušile ustanak. I. Nagy interniran je u Rumunjsku, osuđen na smrt i pogubljen. J. Kádár je, kao generalni tajnik MSRS-a, 1970-ih započeo liberalizaciju mađarskoga javnog života i gospodarstva. Godine 1988. u MSRS-u pobjeđuje liberalna komunistička struja koja odmah smjenjuje Kádára. Dana 18. X. 1989. Narodna skupština promijenila je Ustav i proglasila Republiku Mađarsku, te je legalizirano djelovanje raznih političkih stranaka. Na prvim izborima za parlament u ožujku i travnju 1990. pobijedio je Mađarski demokratski forum (premijer je postao → József Antall), a za predsjednika republike izabran je Árpád Göncz (ponovno izabran i 1995). Uslijedilo je ubrzano političko i gospodarsko otvaranje Mađarske prema Zapadu. Dana 16. XII. 1991. Mađarska je s Europskom unijom potpisala Sporazum o pridruženom članstvu, a 1. IV. 1994. službeno je zatražila punopravno članstvo u toj organizaciji. Na drugim parlamentarnim izborima 8. i 29. V. 1994. vlast je preuzela Mađarska socijalistička stranka (premijer je postao → Gyula Horn). Nakon završenog mandata, vlada ove stranke izgubila je na izborima za parlament 1998, u prvom redu zbog gospodarskih teškoća u kojima se država našla. Izborni pobjednik bila je stranka desnoga centra Fidesz – Mađarska građanska stranka, a njezin čelnik → Viktor Orbán preuzeo je premijerski položaj (ponovno predsjednik vlade od 2010. i od 2014). Dana 31. III. 1998. Mađarska je s još pet država započela službene pregovore za pristupanje Europskoj uniji. 12. III. 1999. primljena je u NATO. Na izborima 2002. Fidesz je izgubio, predsjednik vlade postao je Péter Medgyessy (podnio ostavku 2004, zamijenio ga je Ferenc Gyurcsány, koji se na čelu vlade nalazio do ostavke u ožujku 2009). Dana 1. V. 2004. Mađarska je postala punopravna članica Europske unije. Na položaju predsjednika republike od 2000. do 2005. nalazio se Ferenc Mádl, od 2005. do 2010. László Sólyom, od 2010. pa do ostavke 2012. Pál Schmitt, a od 2012. János Áder.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: