Francuska

Službeni naziv: Republika Francuska; République Française
Površina: 551 500 km2
Stanovništvo: 67 595 000 (122 stanovnika/km2); 79% gradsko (procjena 2017)
Glavni grad: Pariz, 2 242 000 stanovnika; metropolitansko područje

12 342 000 (procjena 2017)

Upravna podjela: 26 regija (22 kopnene i 4 prekomorske); 100 departmana
Službeni jezik: francuski
Valuta: euro = 100 centa (do 2002: francuski franak = 100 centima)
Francuska, država u zapadnoj Europi, graniči s Belgijom, Luksemburgom i Njemačkom na sjeveroistoku, Švicarskom i Italijom na istoku, Monakom na jugu, Španjolskom i Andorom na jugozapadu; izlazi na Sredozemno more i Atlantski ocean, a Engleskim kanalom (francuski La Manche) odvojena je od Ujedinjenoga Kraljevstva; ima 3427 km morske obale. Površina europskoga dijela Francuske iznosi 551 500 km2, prekomorskih područja (Guadeloupe, Martinique, Réunion, Francuska Gijana i Mayotte) 92 220 km2, a ostalih prekomorskih teritorija (Nova Kaledonija, Francuska Polinezija, posjed na Antarktici i dr.) 30 904 km2.
Prirodna obilježja

Alpe u blizini La Valettea

Pariz

Nica, plaža

Loire kraj Nantesa
Francuska je, s površinom većom od pola milijuna km2, po površini treća zemlja Europe, iza Rusije i Ukrajine. U takvu prostranstvu nailazimo na golemu geološku i reljefnu raznolikost. Ipak, u osnovnoj regionalizaciji možemo razlučiti tri gl. cjeline: stara gorja i masive, prostrane nizine i zavale te mlade visoke planine alpske orogeneze. Stara gorja i masivi građeni su od metamorfnih i kristalinskih, eruptivnih i sedimentnih stijena prekambrijske i paleozojske starosti. Gorja su primarno uzdignuta hercinskom orogenezom, poslije su znatno uravnjena egzogenim silama. Novijom tektonskom aktivnošću tijekom alpske orogeneze hercinska je masa razlomljena, dijelom remobilizirana i sekundarno uzdignuta, a nalazimo i tragove vulkanizma. Daljnjim djelovanjem vanjskih procesa gorja su snižena i zaobljena, često ispresijecana riječnim tokovima tako da oblikuju danas prepoznatljiv krajolik niska gorja i sredogorja, platoa ili izdvojenih masiva. Gorja uzdignuta hercinskom orogenezom pružaju se u dvama nizovima koji se sastaju u → Središnjem masivu, oblikujući golemo slovo V. Istočni krak, tzv. Variscijski luk, sastoji se od → Ardena, → Vogeza (Vosgesa), → Jure i istočnoga dijela Središnjeg masiva, a zapadni krak od zapadnoga dijela Središnjega masiva i → Armoričkoga gorja na poluotoku Bretanji. Ardeni se u Francusku pružaju samo krajnjim južnim ograncima i ovdje dosežu
400 m visine. Diferencijalna erozija paleozojskih stijena oblikovala je smjenu izduženih hrptova i riječnih dolina. Vogezi se pružaju uz rajnski tektonski rov (u kojemu se nalazi ravnica → Elzasa /Alsace/), prema kojemu se strmo spuštaju, dok su zapadne padine prema dolini → Lorraine znatno blaže. Najviši su u južnim dijelovima, bliže Alpama, gdje izbija stara kristalinska jezgra (Ballon de Guebwiler, 1423 m). Središnji masiv zauzima približno šestinu površine zemlje. Nakon što su hercinski planinski lanci destruirani, pod utjecajem alpske orogeneze čitav je masiv ponovno uzdignut. I ovdje su istočne padine znatno strmije od ostalih. Središnji i istočni dio masiva znatnije je razlomljen pa se ističu izdvojeni blokovi. Lomovi i rasjedanje bili su praćeni i vulkanskom aktivnošću kojom su u središnjem dijelu masiva oblikovane složene strukture masiva Cantal i → Monts Dore s najvišim vrhom Središnjeg masiva (Puy de Sancy, 1886 m). U jugozapadnom dijelu masiva starije stijene prekrivene su debelim naslagama jurskih vapnenaca s razvijenim krškim reljefnim oblicima, posebice spiljama u kojima su nađeni i tragovi pretpovijesne umjetnosti. Armoričko gorje nalazi se na sjeverozapadu (Bretanja i Normandija), a u građi se smjenjuju paleozojski sedimenti i graniti. Vrlo raščlanjeno, općeg smjera istok–zapad, većinom do 250 m visine, najviši je vrh Mont des Avaloirs (417 m) na krajnjem istoku masiva. Nizinski prostori prevladavaju na sjeveru (doline Somme i → Seine te Pariška zavala) i zapadu (doline → Loire i → Garonne te Akvitanska zavala) zemlje.
Između navedenih starih masiva nalazi se Pariška zavala (bazen), koja je, geološki, strukturalna depresija građena od tercijarnih sedimenata (pretežno vapnenci) pokrivenih krednim i jurskim naslagama. Izboji slojeva različitih naslaga tvore karakterističan koncentričan izgled s najnižim dijelom u središtu zavale. Središnji i južni dijelovi zavale pokriveni su praporom koji čini osnovu vrlo plodna tla. Eroziji otporniji vapnenački dijelovi čine izdvojena uzvišenja ili oblikuju rubove bazena na istoku i jugu, a ujedno tvore razvodnicu porječja Seine. Seine se prema Atlantskom oceanu probija usjekavši duboke i strme meandre u kredni plato Normandije. Južno od Pariške zavale nalazi se nizinsko područje koje čine doline Loire i njezinih pritoka koje su oblikovane usijecanjem u vapnenačke ili kristalinske platoe.
Na jugozapadu, između Središnjega masiva i Pireneja, prostire se Akvitanska zavala koju odvodnjavaju Garonne i Dordogne. Sjeverni su joj rubovi vapnenački i laporoviti platoi Périgorda u koje su usječene plodne doline mnogih tokova, a na jugu pjeskoviti i šljunkoviti nanosi koji obrubljuju Pireneje. Golemo ravničarsko područje Landesa prekriveno je finim pijeskom. To je nekad močvarno područje danas isušeno i pretežno pošumljeno borovima. Na Biskajski zaljev izlazi golemim pješčanim dinama iza kojih su plitke lagune.
Na sjeveroistoku između Vogeza i Rajne pruža se nizina → Elzasa. Na jugu, uz sredozemnu obalu, pruža se uska nizina Languedoca koja se nastavlja na prostraniju nizinu u dolini Rhône. Ona ima trokutast oblik s bazom u delti rijeke, a sužava se prema sjeveru, ulazeći u područje između Središnjega masiva na zapadu i Alpa na istoku.
Planinska područja nalaze se na rubnim područjima Francuske. Na jugozapadu su → Pireneji, građeni od kristalinične jezgre arhajske i paleozojske starosti koja je prekrivena karbonatnim mezozojskim naslagama. Cijela se masa uzdigla za alpske orogeneze tijekom tercijara. Pružaju se u dužini od oko 450 km, čineći pritom prirodnu barijeru prema Pirenejskom poluotoku. Najviši su u središnjem dijelu, gdje se pružaju u nekoliko paralelnih nizova. Na istoku, u graničnom području prema Švicarskoj, nalazi se Jura, građena pretežito od vapnenaca mezozojske (jura) starosti. Iako se najizrazitije nabrani dijelovi nalaze u Švicarskoj, najviši je vrh Jure u Francuskoj (Crêt de la Neige, 1718 m). Na krajnjem jugoistoku smještene su Alpe. U Francuskoj se nalazi samo njihov manji dio, ali i najviši vrh, Mont Blanc (4807 m) te još nekoliko vrhova preko 4000 m. Pružaju se pretežno u smjeru sjever–jug, u obliku blaga luka raščlanjenog u nekoliko nizova. Alpe su vrlo važne u hidroenergetskom smislu, ali i kao turistička regija (skijanje). Za vezu s Apeninskim poluotokom važni su mnogobrojni prijevoji i tuneli.
Klima je umjereno topla, sa znatnim regionalnim odstupanjima. Najveći je dio Francuske pod utjecajem Atlantskog oceana i zapadnih vjetrova. Zime su blage, a ljeta svježa. Primjerice, u Brestu je srednja siječanjska temperatura 7 °C, a srpanjska 17 °C. Prema istoku utjecaj oceana postupno slabi pa se smanjuje broj kišnih dana i količina padalina, a temperaturna amplituda raste. Južna Francuska ima sredozemnu klimu s blagim i vlažnim zimama (više od 5 °C) te suhim i toplim ljetima (iznad 22 °C). Padalina ima uglavnom 600–800 mm. Manje od toga primaju sredozemna obala i Pariška zavala, a više gorski masivi i planine izloženi zapadnim vjetrovima, ponegdje i preko 2000 mm. U planinskim područjima velik udio padalina dolazi u obliku snijega, koji se u najvišim planinama trajno zadržava.
Biljni pokrov odgovara klimi. Prirodnu vegetaciju činile su mješovite bjelogorične šume hrasta i bukve, s nadmorskom visinom postupno nastupa crnogorica, a još više planinski pašnjaci i rudine. U području sredozemne klime prevladava kserofitna vegetacija prilagođena ljetnim sušama, šume bora i crnike, te degradirani oblici makija i garig. Pod šumama je oko 27% površine zemlje. Riječna mreža vrlo je razvijena. Glavna razvodnica pruža se istočnim dijelom Francuske od Vogeza preko Središnjega masiva prema istočnim Pirenejima, dijeleći dva glavna slijeva, sredozemni i atlantski. Daljnjom raščlambom može se izdvojiti i slijev Sjevernoga mora kojemu pripada sjever i sjeveroistok zemlje, a odvodnjavaju ga mnogobrojni pritoci → Rajne, → Moselle i → Meuse. Prema Sredozemnom moru teče → Rhône s pritokom Saône. U Atlantski ocean utječu mnoge rijeke, a najvažnije su Seine, Loire i Garonne, koja zajedno s rijekom → Dordogne tvori golemi estuarij 
Gironde.
Stanovništvo
Francuzi pripadaju romanskoj skupini naroda. Danas se smatraju jedinstvenim narodom koji je nastao kao amalgam etničkih skupina što su se preklapale i miješale tijekom stoljeća invazija i migracija. Prema posljednjem popisu stanovništva (2009) Francuska je imala 58 518 395 stanovnika, a procjenjuje se da je 2017. imala oko 67 milijuna stanovnika. Francuzima se smatra 94% stanovništva. Od manjina, izdvajaju se Baski na jugozapadu te Bretonci, Korzikanci i druge skupine koje ističu regionalnu pripadnost (Alzašani, Provansalci, Katalonci i dr.). U Francuskoj živi više od 3,5 milijuna stranaca, od čega je 2/3 pridošlih izvan zemalja EU-a (većinom iz sjeverne i supsaharske Afrike, Turaka i Armenaca). Najmnogobrojnija etnička skupina su Talijani (oko 5 milijuna), a ostale manje europske etničke skupine sačinjavaju Španjolci, Portugalci, Poljaci i Grci.
Službeni jezik je francuski, a regionalno se govori 10-ak regionalnih govora ili jezika. Zahvaljujući francuskim kolonijalnim aspiracijama, francuski se jezik proširio Afrikom, Amerikom, Polinezijom i Karibima. Pretpostavlja se da se danas oko 400 milijuna ljudi diljem svijeta koristi francuskim jezikom kao materinjim ili kao drugim stranim jezikom. Gustoća naseljenosti u 2017.  bila je 123 st./km2. Najgušće su naseljeni Pariška zavala, sjever i sjeveroistok zemlje, dolina Rhône i obala uz Sredozemno more, te dijelovi atlantskoga priobalja. Rijetko su naseljena planinska područja, Središnji masiv, jugozapadni dio zemlje i Korzika. U gradovima živi više od 3/4 stanovništva. Najveći je glavni grad, → Pariz (2 242 000 st., aglomeracija 12,3 milijuna; procjena 2017), ostali veći su → Marseille (855 393 st.), → Lyon (509 233 st.), → Toulouse (466 297 st.), → Nica (343 895 st.), 
Nantes (298 029 st.), → Strasbourg (276 170 st.), → Montpellier (275 318 st.), → Bordeaux
(241 287 st.) i → Lille (228 652 st.) (2013) i dr. Porast stanovništva je 3% godišnje (2010–15) i posljedica je niska prirodnoga porasta i pozitivne migracijske bilance. Natalitet iznosi 12,2%, a mortalitet 9,3% (2017). Spor porast stanovništva za Francusku je karakterističan već gotovo 200 godina, pa je imigracija tim važnija jer su doseljenici uglavnom mlađi, tj. u reproduktivnoj dobi. Takva kretanja odrazila su se i na dobnu strukturu stanovništva: mlađih od 15 godina je 18,5%, između 15 i 64 godine ima 62% stanovništva, a 65 i starijih od 65 godina ima 19, 5%. Očekivano trajanje života za muškarce je 78,7 godina, a za žene 85,1 godinu.
Gospodarstvo

vinogradi u Bordeauxu

brodogradilište u Toulonu
Francuska je visokorazvijena zemlja, spada među najveće gospodarske svjetske sile (procjenjuje se da je 2017. po BDP-u, koji je iznosio 2420 milijarde USD, bila 6. zemlja u svijetu) i članica je skupine G20. Iako ima kapitalistički orijentirano gospodarstvo, država je dugo zadržala kontrolu u mnogim djelatnostima (energetika, javni prijevoz, vojna industrija) i poduzećima (Air France, France Telecom, Renault i dr.), a zakonima i poreznom politikom regulira ekonomsku neravnopravnost. Danas su mnoge od tih velikih tvrtki (Air France, France Telecom, Thales i Renault) ipak privatizirane, no velik vlasnički i poslovni utjecaj država još uvijek ima na području proizvodnje oružja te na željeznicu, zračni prijevoz, telekomunikacije i elektroprivredu. Brz gospodarski razvoj nakon Drugoga svjetskog rata (do 6% godišnje) usporen je početkom 1970-ih i tijekom naftnih kriza, ali je potkraj 1980-ih uslijedila nova ekspanzija, iako ne više po ranijim stopama. Uporedo s razvojem gospodarstva došlo je i do promjene njegove strukture. Tradicionalne industrijske regije na sjeveru i sjeveroistoku zemlje zapadale su u krizu, povećala se nezaposlenost i počeli su negativni demografski trendovi, a suvremeni razvoj preselio se na jug i dijelom na zapad zemlje. Nacionalni dohodak po stanovniku 2016. iznosio je 42 300 USD i dalje je zadržao trend rasta. Najznačajniji je tercijarni sektor, koji ostvaruje 78,8% BDP-a. Iako primarni sektor daje samo 1,7% BDP-a, Francuska je vodeća europska zemlja u poljoprivrivrednoj proizvodnji i jedan od većih izvoznika poljoprivrednih proizvoda. Uzgajaju se žitarice, najviše pšenica i ječam, šećerna repa, krumpir, voće, a osobito veliko značenje imaju vinogradi (godišnje se proizvede između 50 i 60 milijuna hektolitara vina, odnosno 7–8 milijardi butelja vina). Regije s najvećim brojem vinarija su Burgundija, Champagne i Bordeaux. U dohotku, stočarstvo je još važnije, a Francuska je među najvećim proizvođačima mesa, mlijeka i maslaca. Iako je među većim proizvođačima drva u zapadnoj Europi (uzgojene šume namijenjene industrijskoj preradi), relativno značenje te djelatnosti je zanemarivo. U dijelu države na Sredozemlju česti su šumski požari. Rudarstvo više nema značenje kakvo je imalo tijekom industrijske revolucije: najkvalitetnija nalazišta uvelike su iscrpljena pa proizvodnja željezne rude u Loreni (Lorraine), ugljena na sjeveru i boksita na jugozapadu znatno opada od 1960-ih. Postupno se transformirala i industrija. Francuska industrija ističe se raznolikošću, opsegom i kvalitetom. U 2016. industrijska proizvodnja porasla je 0,5%, a među najvažnijim su granama automobilska, zrakoplovna, kemijska, strojarska, elektrotehnička i elektronička industrija te industrije prerade hrane i tekstila.
Francuska je velik proizvođač i potrošač energije. Siromašna fosilnim gorivima, razvila je snažan nuklearni program pa danas nuklearke daju više od 3/4 električne energije. Uz hidroenergiju, ističe se i pionirsko korištenje energijom plime i oseke u zaljevu St. Malo. Francuska je osobito poznata po proizvodnji luksuzne robe: parfema, nakita, odjeće, stakla i porculana, satova i dr. Među tercijarnim sektorom vrlo su važni bankarstvo, financijski konzulting i turizam. Francuski bankarski sustav jedan je od najrazvijenijih u svijetu (banke BNP Paribas, Société Générale, Crédit Agricole i Crédit Lyonnais). Unatoč terorističkim napadima i relativno čestim štrajkovima radnika, Francusku godišnje posjeti više oko 83 milijuna stranih gostiju godišnje (2016) koji potroše 40-ak milijardi USD. Turistički je najposjećenije područje Pariza, a Louvre je najposjećeniji muzej u svijetu (7,3 milijuna posjetitelja 2016).
Francuska je i među najjačim trgovačkim državama, a od sredine 1990-ih ima pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu. Kao i sve razvijene zemlje, trguje industrijskim proizvodima: izvoze se i uvoze automobili, strojevi, električni uređaji i poljoprivredni proizvodi, a uvozi nafta i sirovine. Glavni trgovinski partneri su susjedne zemlje: Njemačka, Velika Britanija, Italija, Španjolska, zemlje Beneluxa te SAD i neke bivše kolonije. Više od polovice trgovačke razmijene (uvoz, izvoz) obavlja sa zemljama članicama EU-a. Godine 2015. vrijednost izvoza bila je 509 milijardi USD, a uvoza 539 milijardi USD. Stopa nezaposlenosti koleba (7,8% 2008., 10,2% 2015., 9,7% 2016), no trenutačno ima trend pada. Velik je problem visoka stopa nezaposlenosti mladih, koja se u urbanom dijelu Francuske kreće oko 24%. Ispod crte siromaštva 2013. živjelo je 14% stanovništva.
Francuska ima jedan od najrazvijenijih prometnih sustava u Europi s razvijenim svim granama prometa. Mreža TGV-pruga premašila je 1200 km i dalje se gradi. Razvijena je autocestovna mreža, a stupanj automobilizacije vrlo je visok: približno 2 stanovnika po osobnom automobilu. Unutrašnja plovidba danas ima manje značenje, iako su veće rijeke povezane kanalima. Air France jedna je od većih svjetskih zrakoplovnih kompanija. Procjenjuje se da je 2016. na 100 stanovnika upotrebljavan 101 mobilni telefon, a preko 86% stanovništva koristilo je internet.
BDP (2017): 2420 milijarde USD
Udio BDP-a po sektorima (2016):
poljoprivreda 1,7%, industrija 19,5%, usluge 78,8%
Udio zaposlenih po sektorima (2015):
poljoprivreda 2,4%, industrija 18,7%, usluge 79,3%
Nezaposlenih (2016): 9,7%
Inflacija: 1990–2001., 1,5 % godišnje; 2002., 1,7% godišnje; 2016., 0,3% godišnje
Realni rast gospodarstva (2016): 1,2 % godišnje
Uvoz (2015): 539 milijardi USD
Izvoz (2015): 509 milijardi USD
Povijest

Francuska revolucija, Pariška komuna osvaja Tuileries 10. VIII. 1792.

Mislilac, A. Rodin, Pariz

Azay-le-Rideau, dvorac

Amboise

Mont-Saint-Michel
Do sredine I. st. većinu stanovništva na području današnje Francuske činila su keltska plemena. Nakon Cezarovih ratova (58–50. pr. Kr.) taj prostor dolazi pod vrhovništvo Rima koji od tamošnjih stečevina ustrojava provinciju Galiju. Od početka V. st. na područje Francuske prodrla su germanska plemena (Vandali, Kvadi, Alani, Svevi i Burgundi). Nakon propasti Rimskoga Carstva 476. ondje su se naselili Franci koji su ustrojili svoju državu pod dinastijom Merovinga (486–751), koje nasljeđuju Karolinzi (751–987). Za → Karla Velikog (742–814) Franačka država na vrhuncu je moći, a on sam primio je od pape → Leona III. u Rimu carsku krunu (800). Verdunskim ugovorom 843. Carstvo je podijeljeno, a područje zapadno od Rajne (Francia Occidentalis) pripalo je → Karlu Ćelavom. Njegove nasljednike na prijestolju franačkih kraljeva zamijenio je → Hugo Capet (987–996), utemeljitelj nove vladarske dinastije Kapetovića (987–1328), a njihovi kraljevi do početka XII. st. vladaju u sjeni moćnih velikaša. Za → Luja VII. Mladog (1137–80) područje Akvitanije prešlo je u posjed Henrika Plantageneta, a u trenutku kada je on postao engleski vladar (→ Henrik II. Curtmantle), dio francuskih pokrajina povezao se s Engleskom. Nakon stupanja na prijestolje → Filip II. August (1180–1223) vodi odlučniju politiku prema Plantagenetima, a engleskom kralju → Ivanu Bez Zemlje oduzima Normandiju, Bretanju, Anjou i Touraine. Za → Luja VIII. (1223–26) pripojena je grofovija Toulouse (1226), a nizom reformi učvršćena je i središnja kraljevska vlast. Kralj → Filip IV. Lijepi (1285–1314) suzbio je papinski utjecaj i sazvao prve staleže (1302). Izravna loza Kapetovića izumrla je 1328., pa je izborom → Filipa VI. (1328–50) na prijestolje došla dinastija Valois. Nova dinastija započela je svoju vladavinu uvlačenjem Francuske u iscrpljujući rat s Engleskom (Stogodišnji rat, 1337–1453), a zemlju su istodobno potresali unutarnji nemiri (pariški ustanak → Étiennea Marcela 1356–58; seljačka buna žakerija 1358). Kralj → Karlo V. Mudri (1364–80) uspio je privremeno učvrstiti središnju vlast, preustrojiti upravu, porezni sustav i vojsku. Uskoro su, međutim, stabilnost Francuske ugrozile stalne borbe između pristaša orleanskih i burgundskih kneževa. Englezi su u savezu s Burgundijom zauzeli gotovo polovicu Francuske i Pariz, a izbio je i niz ustanaka u gradovima i na selima. Preokret u ratu nastupio je oslobođenjem Orléansa te su 1453. Englezi istjerani iz zemlje.
Ujedinjenje Francuske započelo je za vrijeme vladavine → Luja XI. (1461–83), a završilo 1532., pripajanjem Bretanje. Za vladavine Luja XI. učvršćena je kraljevska vlast, razvijali su se gradovi i jačao građanski stalež. U XVI. st. Francuskom se širio protestantizam te izbijali vjerski ratovi (1562–98) koji su doveli do pokolja hugenota 1572 (→ Bartolomejska noć). Tek je Nanteskim ediktom 1598. kralj → Henrik IV. Navarski (1589–1610) priznao hugenotima slobodu vjeroispovijesti. Za vladavine → Luja XIII. (1610–43) i → Luja XIV. (1643–1715) te njihovih ministara → Richelieua i → Mazarina, Francuska je postala najjača apsolutistička monarhija u Europi. Merkantilističke mjere → Jean-Baptistea Colberta gospodarski su ojačale državu kojoj su ratovi (Tridesetogodišnji, 1618–48; za španjolsku baštinu 1701–14. i dr.) donijeli teritorijalna proširenja (Elzas, Franche-Comté, jugozapadna Belgija i dr.), ali uz cijenu goleme financijske iscrpljenosti. Zbog toga je → Luj XVI. (1774–92) naslijedio Francusku u teškoj financijskoj situaciji te političkoj i socijalnoj krizi. Pokušaji da se iz toga stanja izađe nisu dali očekivanih rezultata te su u svibnju 1789. u Versaillesu sazvani Generalni staleži (États généraux). Poslanici Trećega staleža ubrzo su (17. VI.) donijeli rezoluciju kojom nisu priznali stalešku podjelu i kojom su se proglasili Narodnom skupštinom (Assemblée nationale). Dana 9. VII. generalni su se staleži proglasili Narodnom ustavotvornom skupštinom (Assemblée nationale constituante), a 14. VII. pariški je puk osvojio utvrdu i tamnicu Bastilleu, čime je započela građanska revolucija, koja se strelovito proširila cijelom zemljom.
Skupština je ukinula feudalni sustav i donijela Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina (26. VIII.), proglašavajući slobodu, jednakost i vlasništvo neotuđivim pravom svakoga čovjeka. Luj XVI. postao je „kralj Francuza milošću Božjom i ‘milošću’ Ustava”, Francuska je postala građanska monarhija, a povlastice po podrijetlu zamijenjene su povlasticama po imetku. Kako bi osigurao stranu intervenciju, Luj XVI. potajno je napustio Pariz, ali je uhvaćen i interniran u dvorac Tuileries te 14. IX. 1791. prisiljen priznati ustav.
Pristaše revolucije okupili su se oko klubova jakobinaca, kordeljera (cordeliers) i fejana (feuillants) koji nisu bili jedinstveni u svojem političkom programu. U razdoblju Zakonodavne skupštine (1. X. 1791 – 20. IX. 1792) prevladavao je utjecaj fejana, a u krugu jakobinaca isticali su se i predstavnici trgovačke i industrijske buržoazije, kasniji žirondinci. U travnju 1792. Francuska je navijestila rat Austriji kojoj se pridružila Pruska, čime je započeo Prvi koalicijski rat (do 1797). U Parizu se tada čula Ratna pjesma Rajnske vojske (poslije nazvana Marseljeza; spjevao ju je i skladao francuski oficir Claude Rouget de Lisle; u listopadu 1792. proglašena je himnom Republike, a 1795. francuskom nacionalnom himnom; tijekom XIX. st. proširila se diljem Europe postavši simbolom revolucionarnih težnji potlačenih europskih naroda). Nakon ponovnoga kraljeva pokušaja bijega, vlast u gradu preuzela je Pariška komuna, koja je uspjela zauzeti Tuileries i uhititi kraljevsku obitelj čime je započiela druga, radikalna etapa revolucije. Od 2. do 5. IX. u Parizu i drugim gradovima izvršeni su mnogobrojni masakri osoba proglašenima kontrarevolucionarima, a novoustrojena francuska revolucionarna vojska porazila je Pruse kraj Valmyja.
Dana 20. IX. kralj je suspendiran, a Skupština je sazvala Konvent (do 31. V. 1793) kao zakonodavno tijelo Prve francuske republike koje su (uz ograničenje imovinskim cenzusom) birali i najširi slojevi. Odlukom Konventa 21. I. 1793. Luj XVI. je giljotiniran. Teška socijalna situacija pogodovala je sve većem jačanju radikalnih pokreta („bijesni”→ Jacques Rouxa). Nakon ustanka u Parizu (31. V. – 2. VI. 1793) na vlast su došli radikalni jakobinci (jakobinska diktatura do 27. VII. 1794), a glavnu riječ imali su umjerenjaci predvođeni → Georgesom Jacquesom Dantonom. Republikanski ustav izglasan je 24. VI. 1793., a 24. VII. na čelo Odbora javnoga spasa došao je → Maximilien de Robespierre, koji je s vremenom stekao veliku moć. Zakon protiv sumnjivih donesen je 17. IX. 1793. na osnovi kojega se razvio jakobinski teror (smaknuće mnogobrojnih aristokrata, vrhunac pokreta protiv Katoličke crkve); ostvarena je pobjeda nad velikom rojalističkom pobunom u Vandeji (Vendée). Početkom 1794. jačao je državni teror, Robespierre je likvidirao lijeve ekstremiste pod vodstvom → Jacques-Renéa Héberta, a potom i Dantona i njegove sljedbenike, no oporba je bila sve jača te je Termidorskim prevratom 27. VII. i sam Robespierre svrgnut i giljotiniran (kraj jakobinske diktature). Tada započinje Termidorski konvent (do 26. VIII. 1795), za kojega se ukidaju posljedice revolucionarne diktature (otvaraju se crkve, zabranjuje jakobinski klub). U listopadu je general → Napoleon I. Bonaparte suzbio ustanak rojalista u Parizu. Francuska vojska ponovno je zauzela Belgiju i Nizozemsku.
Preuzimanjem izvršne vlasti započinje doba vladavine Direktorija (28. X. 1795–9. XI. 1799). Napoleon, ratujući u Italiji (1796–97), pobijedio je Austrijance i ustrojava Cisalpinsku, Ligursku (1797) i Rimsku (1798) republiku. Campoformijskim mirom 1797. Austrija je priznala Belgiju i lijevu obalu Rajne kao francuske posjede. Napoleonova egipatska ekspedicija (1798–1800) propala je zbog britanske premoći na moru. U borbi (1799–1802) protiv Druge koalicije Francuzi su osvojili Napuljsko Kraljevstvo i uspostavili Partenopejsku Republiku (1799), ali ih je u južnoj Njemačkoj potisnuo nadvojvoda Karlo, a u Italiji ruski vojskovođa Aleksandr Vasiljevič Suvorov. Vojnim udarom 9. XI. (18. brumairea) 1799. Bonaparte je srušio vladu Direktorija te kao prvi konzul preuzeo svu vlast. Od 1802. bio je doživotni konzul, a od 1804. nasljedni car Francuza (kao Napoleon I.). Iste godine donesen je Građanski zakonik (Code civil), kojim su se kodificirala načela bitna za funkcioniranje građanskoga društva. U Trećem koalicijskom ratu protiv Francuske britanska flota kraj Trafalgara teško je porazila sjedinjenu francusko-španjolsku flotu. Francuzi su pobjedili Austrijance kraj Ulma (1805), ušli u Beč i pobjedili austrijsko-rusku vojsku kraj Austerlitza (Slavkova kraj Brna, „Bitka triju careva”). Francusko-austrijski mirovni sporazum sklopljen je u Bratislavi. U Četvrtom koalicijskom ratu protiv Francuske (1806–07) Napoleon je porazio Pruse kraj Jene i Auerstedta (1806), a Ruse kraj Friedlanda (Frýdlanta, 1807). Mirovnim ugovorom u Tilsitu Rusija i Pruska još su jedanput dopustile prekrajanje Europe u korist Francuske. Napoleon je započeo kontinentalnu blokadu kojom se europskim zemljama zabranjivala trgovina s Velikom Britanijom. Porazom kraj Wagrama (1809) Austrija je Napoleonu prepustila Ilirske provincije i Galiciju. Godine 1812. Napoleon je krenuo u osvajački pohod u Rusiju; nakon bitke kraj Borodina (1812) zauzeo je Moskvu, ali nakon požara grada započelo je povlačenje „Velike armade” iz Rusije koja je okončana Napoleonovim velikim porazom. U „Bitki naroda” kraj Leipziga (1813) Napoleon je bio poražen, a vojske Šeste protufrancuske koalicije ušle su 1814. u Pariz. Napoleon je bio prisiljen abdicirati i bio je interniran na otok Elbu. Dolaskom na prijestolje → Luja XVIII. (1814–24) restaurirana je dinastija Bourbona. Zahvaljujući velikom narodnom nezadovoljstvu, Napoleon se 1815. vratio u Francusku („sto dana”), no njegova vladavina konačno je skršena porazom kraj Waterlooa (18. VI. 1815).
Francuska je 1818. pristupila Svetoj alijansi. U Srpanjskoj revoluciji 1830. s → Lujem Filipom (1830–48) na vlast je došla dinastija Orléans. U Veljačkoj revoluciji 1848. Luj Filip je svrgnut, a proglašena je Druga republika (24. II. 1848–2. XII. 1852). Novim ustavom prihvaćen je parlamentarni sustav, a na izborima predsjednikom postaje nećak Napoleona I. – princ Charles Louis Napoleon (1848–52). Državnim udarom 1851. ukinut je postojeći ustav (1852. donesen je novi), a 1852. Charles Louis Napoleon proglasio se carem (kao Napoleon III., 1852–70). Sudjelovao je u Krimskom ratu (1854–56), uspješno je ratovao protiv Austrije (1859), anektirao je Nicu i Savoju (1860) te širio kolonijalne posjede (Senegal, Alžir, Indokina). Poražen je u ratu s Pruskom (1870–71), a zarobljen u bitki kraj Sedana (1870). Istodobno je u Parizu proglašena Treća republika (1870–1940). Mirovnim ugovorom Francuska je izgubila Elzas i dio Lorene (u korist Pruske), a u Parizu je izbio veliki narodni ustanak (Pariška komuna, 1871).
Od 1880-ih Francuska je pojačala kolonijalno širenje (Tunis, Kongo, Sudan, Gvineja, Madagaskar, Niger, Sahara i dr.), a od 1911. imala je protektorat nad Marokom.
U Prvi svjetski rat Francuska je stupila na strani Antante; Versailleskim mirom 1919. stekla je Elzas i Lorenu, a kao mandatna područja dodijeljeni su joj Sirija, istočni Togo i veći dio Kameruna. Utjecaj u europskoj politici nastojala je ostvariti nizom ugovora i vojno-političkih saveza (s Belgijom 1920., s Poljskom 1921., stvaranje Male Antante 1921. i dr.). Revanšistička politika Francuske prema poraženim zemljama u Prvom svjetskom ratu pogodovala je jačanju desnog ekstremizma, osobito u Njemačkoj. Dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj te opće jačanje fašizma u Europi mobiliziralo je francuske političke stranke. Godine 1936. → Léon Blum sastavlja vladu Narodne fronte (radikali, socijalisti, komunisti), a u vanjskoj politici pristaje na politiku nemiješanja. Vlada → Édouarda Daladiera pristupila je 1938. Münchenskom sporazumu i time faktički izručila svojega saveznika Čehoslovačku Njemačkoj.
Nakon Hitlerova napada na Poljsku, Francuska je objavila rat Njemačkoj (3. IX. 1939), nakon čega je uslijedio takozvani šaljivi rat (drôle de guerre), u nadi da će se Hitler okrenuti prema Istoku. U svibnju 1940. njemačke su postrojbe strelovito provalile u Francusku, a nakon pada Pariza (13. VI.) na čelo nove vlade došao je maršal → Henri Phillipe Pétain. On je 22. VI. proglasio kapitulaciju te je 2/3 zemlje dospjelo pod izravnu njemačku vlast, preostalom trećinom upravljala je marionetska Pétaineova vlada sa sjedištem u Vichyju. Tijekom njemačke okupacije, u Francuskoj je djelovao pokret otpora. U Londonu je na čelo Slobodne Francuske stao general → Charles de Gaulle, koji je 24. IX. 1941. osnovao Izvršni odbor (priznale ga Velika Britanija i SAD). Godine 1943. ustrojen je Francuski odbor nacionalnog oslobođenja sa sjedištem u Alžiru. Pokret otpora u zemlji osobito je ojačao nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji (6. VI. 1944). Do konca 1944. oslobođena je cijela zemlja.
Razdoblje Četvrte republike (prvi predsjednik je → Vincent Auriol, 1947–54) započinje usvajanjem Ustava 1946. U francuskim kolonijama sve je jači pokret za stjecanje neovisnosti. Nakon poraza kraj Dien Bien Phua, Francuzi su napustili Indokinu (1954). Tunis i Maroko stekli su neovisnost 1956. U Alžiru su francuske postrojbe ratovale protiv snaga Fronte nacionalnoga oslobođenja. Trajnu političku krizu Četvrte republike dokrajčio je 1958. predsjednik vlade, a 1959–69. predsjednik (Pete) republike Charles de Gaulle, koji je 1962. dokončao rat u Alžiru priznavši mu neovisnost. Godine 1969. povukao se nakon neuspjeha na referendumu o lokalnoj samoupravi.

Od 1969. do 1974. predsjednik republike bio je → Georges Pompidou, a 1974–81. → Valéry Giscard d’Estaing. Na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 1981. pobijedili su socijalisti, a predsjednik republike postao je → François Mitterrand (do 1995), koji se zalagao za snažnu ulogu Francuske u Europi i znatno utjecao na kolebljivo držanje europskih sila prema režimu Slobodana Miloševića i agresiji na Hrvatsku i BiH. Na parlamentarnim izborima 1993. pobjedili su degolisti i liberali. Od 1995. do 2007. predsjednik republike bio je → Jacques Chirac, zatim od 2007. do 2012. → Nicolas Sarkozy, od 2012. do 2017. François Hollande, a od 2017. Emmanuel Macron (vođa centrističkoga pokreta En marche!). Godine 2011.Francuska je surađivala s drugim državama u brojnim međunarodnim vojnim intervencijama (u Afganistanu 2001., Libiji 2011., Maliju 2013., Nigeru, Čadu i Burkini Faso od 2014). Zbog napora oko suzbijanja islamističke gerile bila je poprište nekolicine terorističkih napada u više francuskih gradova (npr. Pariz 2015., Nica 2016). Od britanskoga referenduma o istupanju iz EU-a (2016) u Francuskoj jačaju nacionalističke i desničarske stranke i organizacije (npr. Nacionalna fronta, koju od 2011. predvodi Marine Le Pen).

 

Upravna podjela
Francuska je unitarna država sa stupnjevitim sustavom upravno-teritorijalnih jedinica. Zakonom o decentralizaciji (1982) administrativno je bila podijeljena na ukupno 27 regija (22 metropolitanske regije i četiri prekomorske regije, odnosno od 2011. pet prekomorskih regija). Francuski parlament 2014. odobrio je zakon koji se primjenjuje od 1. I. 2016. kojim je ukupni broj regija smanjen na 18 (13 metropolitanskih i pet prekomorskih regija). Svaka metropolitanska regija sastoji se od nekoliko departmana (francuski départements; obično 2–8); ukupno ih je u Francuskoj 96. Svaka prekomorska regija ujedno je i jedan departman. Departmani se sastoje od nižih upravno-teritorijalnih jedinica okruga (arrondissements). Niže upravno-teritorijalne jedinice od okruga su kantoni (cantons) i općine (communes). Do smanjenja broja metropolitanskih regija došlo je spajanjem obično dvije ili tri metropolitanske regije u jednu (npr. Burgundija i Franche-Comté u Burgundija-Franche-Comté ili Akvitanija, Limousin i Poitou-Charentes u Novu Akvitaniju).
Metropolitanske regije (od 2016) su: → Burgundija-Franche-Comté, → Nova Akvitanija,
Normandija, Grand Est, Occitanie, Hauts-de-France, Auvergne-Rhône-Alpes,
Bretanja, Centre-Val de Loire, → Korzika, → Île-de-France, → Pays de la Loire i → Provence-Alpes-Côte d’Azur.
Prekomorske regije (departmani) su: → Guadeloupe, → Martinique, → Francuska Gijana,
Réunion i → Mayotte.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: