Napoleon I. Bonaparte

Napoleon I. Bonaparte, Napoleon u radnoj sobi, rad J. L. Davida, National Gallery, Washington
Napoleon I. Bonaparte, francuski car i vojskovođa (Ajaccio, Korzika, 15. VIII. 1769 – Longwood, Sveta Helena, 5. V. 1821). Iz korzikanske plemićke obitelji. Završio École Militaire u Parizu (1784–85). U vrijeme Francuske revolucije pristaša jakobinaca i Robespierrea. Istaknuo se u vojnoj akciji protiv pobunjenog Toulona te je 1793. unaprijeđen u brigadnoga generala; iduće godine imenovan je zapovjednikom topništva francuske talijanske armije. Godine 1795. uspješno svladao rojalističku pobunu protiv Konventa, a 1796. povjereno mu je vrhovno zapovjedništvo u pohodu na Italiju. Nakon niza velikih pobjeda, došao samo na 100 kilometara od Beča, što je Austriju primoralo da sklopi mir u Campoformiju (1797). Godine 1798. poduzeo vojni pohod protiv Egipta i svladao otpor za samo tri tjedna, ali ga je britanski admiral Nelson porazio u “bitki za Nil” kraj Abukira. Dana 8. X. 1799. vratio se u Francusku i izveo državni udar 18. brumairea (9. XI. 1799). Na osnovi ustava iz prosinca 1798. Napoleon je, kao prvi konzul, postao stvarnim upravljačem Francuske. Godine 1802. dao se izabrati za doživotnoga konzula, a 1804. (na osnovi plebiscita i novog ustava) proglasio se carem (kao Napoleon I.). Ustrojio je jak državni aparat s centraliziranim upravnim sustavom i financijama (utemeljio državnu banku). Osobito je važno zakonodavno djelo doneseno pod vlašću Napoleona Građanski zakonik (Code civil ili Code Napoléon). Napoleonova vladavina bila je obilježena neprekidnim ratovima. Nakon rata protiv Prve koalicije (Austrija i Prusija), niže se još šest protunapolenskih koalicija europskih država. Nakon pobjeda (1800) kraj Marenga i Hohelindena, Napoleon sklapa mir s Austrijom u Lunévilleu (1801) i s Engleskom u Amiensu (1802). Godine 1805. u ratu protiv Treće koalicije (Engleska, Rusija, Austrija, Kraljevstvo Obiju Sicilija i Švedska) Napoleon pobjeđuje na kopnu kraj Ulma i Austerlitza (Slavkov kraj Brna), ali ga je porazila engleska mornarica u bitki kraj Trafalgara. Požunskim mirom iste godine s Austrijom, Francuska je stekla Dalmaciju i Boku kotorsku. I u ratu 1806–07. protiv Četvrte koalicije (Prusija, Rusija, Engleska i Rusija) Napoleon je odnio pobjede kraj Jene, Auerstedta, Eylaua i Friedlanda (Frýdlanta); okončanjem ove etape ratovanja sklopljen je 9. VII. 1807. mir u Tilsitu. Osvajanjem Berlina, Napoleon je 21. XI. 1806. objavio dekret o takozvanoj kontinentalnoj blokadi, kojom je Engleskoj zatvorio europsko tržište. Rat protiv Pete koalicije (Austrija i Engleska, 1809) također je za Napoleona bio uspješan, a nakon poraza kraj Wagrama (5–6. VII. 1809) Austrija je Schönbrunnskim mirom (14. X. 1809) morala Francuskoj ustupiti Veneciju, Trst, dio Kranjske, Istru, Rijeku i Hrvatsku do Save. Nakon sklapanja toga mira, Napoleon je sklopio brak s Marijom Lujzom, kćerkom austrijskoga cara Franje II. Da bi zatvorio pristup Englezima na europski kontinent, 1807. osvojio je Portugal, a 1808. izvršio invaziju na Španjolsku. Velik otpor pružali su španjolski gerilci sve do Napoleonova pada. Od 1809. do 1812. Napoleon postiže vrhunac moći, a njegovo carstvo obuhvaća gotovo polovinu europskoga stanovništva. Godine 1812. u velikoj vojni na Rusiju, nakon bitke kraj Borodina, dopro je sve do Moskve. Tada je u teškim zimskim uvjetima pretrpio goleme gubitke u ljudstvu te se od toga više nije uspio oporaviti. Na neuspjeli pohod na Rusiju nastavio se rat protiv Šeste koalicije (Prusija, Austrija, Španjolska, Portugal, Engleska, Rusija i Švedska, 1813–15) u kojoj je teško poražen u trodnevnoj “Bitki naroda” kraj Leipziga (16–19. X. 1813); 31. III. 1814. Saveznici su zauzeli Pariz, a Napoleon je nakon abdikacije (11. IV.) prognan na otok Elbu. Na francusko prijestolje vratili su se Burbonci, a Bečki kongres (1814–15) restaurirao je stari poredak. Dana 1. III. 1815. Napoleonovim iskrcavanjem u Francusku započinje razdoblje njegovih “sto dana”. Pobjedonosno ulazi u Pariz i preuzima vlast u zemlji. Međutim, snage Sedme koalicije (Engleska i Prusija) porazile su Napoleonove postrojbe kraj Waterlooa (18. VI. 1815). Dana 22. VI. Napoleon ponovno abdicira, predaje se Englezima koji ga interniraju na otok Svetu Helenu, gdje ostaje do smrti.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: