Balkanski poluotok, poluotok na jugoistoku Europe između Jadranskog, Jonskog, Egejskog i Crnog mora. Prvi je pojam upotrijebio njemački geograf August Zeune 1809, u želji da i taj dio Europe, analogno Pirenejskom i Apeninskom poluotoku, dobije ime po planinskom nizu koji se na njemu prostire. Ipak, poluotočna svojstva tog dijela Europe slabo su izražena, a granica prema europskom trupu nejasna. Najčešće se pod Balkanskim poluotokom smatra prostor južno od spojnice Riječki zaljev – Kupa, te južno od Save i Dunava, ali ima i drugih tumačenja. Ovako određeno područje pretežito je planinsko (Dinaridi, Šarsko-pindsko gorje, Rodopi, Stara planina), s unutarnjim kotlinama i riječnim dolinama koje su važna poljoprivredna područja i/ili prometni koridori. Takve su doline Neretve, Morave, Vardara, Marice, Strume i dr. Prevladava kontinentska klima, osim u rubnim priobalnim područjima i na krajnjem jugu, između Otrantskih vrata i Solunskog zaljeva, koji jedini ima prava poluotočna obilježja. Danas se pojam Balkanski poluotok često koristi kao sinonim za geopolitički pojam → Balkan.