Louis-Hector Berlioz
Berlioz, Hector, francuski skladatelj (La Côte-Saint-André, 11. XII. 1803 – Pariz, 8. III. 1869). Napustio studij medicine i na pariškom Konzervatoriju studirao glazbu, kao dobitnik Rimske nagrade (Prix de Rome, 1830) nešto više od jedne godine proveo u Rimu. U Parizu djelovao kao glazbeni kritičar i feljtonist, bio konzervator i knjižničar na Konzervatoriju, kretao se među istaknutim intelektualcima (de Vigny, Hugo, Balzac, Delacroix) izražavajući odbojnost prema tradiciji i oduševljenje za kazalište. Nastavljajući se na Couperina i Rameaua, postavio temelje novoj programnosti u glazbi svojom Fantastičnom simfonijom (1830), a kolorizmom i zvukovnim efektima u svojim skladbama utjecao na razvoj moderne orkestracije (veliki priručnik Veliki traktat o modernoj instrumentaciji i orkestraciji, 1844). Skladao opere (Benvenuto Cellini, Trojanci), djela za orkestar (Harold u Italiji; Rimski karneval; Žalobna i trijumfalna simfonija), vokalno-instrumentalne sastave (dramatska legenda Faustovo prokletstvo; trilogija Kristovo djetinjstvo; dramatska simfonija za soliste, zbor i orkestar Romeo i Julija; Velika misa za mrtve; Te Deum). Obrađivao tuđa djela. Uz traktate o orkestraciji i Memoare, među spisima je i ogled Groteskno u glazbi.