blokflauta, uzdužna flauta/frula, drvena svirala, konično bušene cijevi s drvenim klinom (njemački: Block) i uskim otvorom za strujanje zraka utaknutim u glavu. Na cijevi je redovito 8 rupica – 7 s gornje i 1 sa stražnje strane (za prepuhavanje, pokriva se palcem). Ton joj je nježan, blag, umiljat, zvučni opseg oko 2 oktave. Gradi se u 4 veličine – sopran in c (c2 – d4), alt in f (f1 – g3), tenor in c (c1 – d3) i bas in f (f – f2). Preteče su joj u antičkim civilizacijama (Egipćani, Sumerani), najstariji likovni prikazi u Europi su iz XI. stoljeća, u renesansi i ranom baroku (XVI–XVII. stoljeće) jedno od najraširenijih glazbala raznih veličina (14 cm–2 m) i namjene, u baroku osobito upotrebljavana za solističko i komorno muziciranje. Sredinom XVIII. stoljeća uglavnom izlazi iz prakse, nadomješta je poprečna flauta, a početkom XX. stoljeća ponovno je u uporabi za stilske izvedbe povijesnih programa i u nekim zemljama u glazbenom odgoju mladih.