romanski jezici, skupina jezika poteklih od latinskoga, i to od narodskoga, pučkoga (vulgarnoga) latinskoga, kakav se govorio na području Italije, Hispanije, Galije, Balkanskoga poluotoka i dr. U prvom se razdoblju širenja latinski proširio po Italiji, uglavnom prema jugu (otprilike ←VI/V–←III. stoljeća), zatim na sjever, pa na otoke, i dalje. Tom su širenju pridonijeli razni čimbenici: vojska (dugo službovanje), kolonije, pravo i uprava, trgovina, školstvo, ceste (važne za življe saobraćanje stanovništva raznih krajeva) i kršćanstvo. Ima nekoliko podjela romanskih jezika, i ovdje se daje jedna moguća podjela. Treba imati na umu da su se razna stanja nekih romanskih jezika kroz vrijeme, zbog raznih divergencija i konvergencija, mijenjala na razne načine. Zapadnoromanski jezici jesu talijanski s istriotskim (istroromanskim) i korzičkim, iberoromanski (portugalski i galicijski /galješki/, španjolski i katalonski) i galoromanski (francuski, okcitanski i retoromanski). Istočnoromanski jezici jesu rumunjski (dakorumunjski/dačkorumunjski – rumunjski s moldavskim, arumunjski, meglenorumunjski i istrorumunjski) i dalmatski. Posebno stoji sardinski jezik. U Hrvatskoj je između XV. i XIX. stoljeća potpuno iščezao dalmatski, a istroromanski je u stadiju izumiranja.