Giovanni Boccaccio
Boccaccio, Giovanni, talijanski književnik (Firenca ili Certaldo, lipanj/srpanj 1313 – Certaldo, 21. XII. 1375). Školovao se u Napulju, gdje se kreće u kulturnim krugovima napuljskoga dvora i građanstva. Godine 1340. vraća se u Firencu i obavlja razne poslove po Italiji, a neko vrijeme je i u diplomatskoj službi. Poslije se povlači u Certaldo, gdje umire u siromaštvu. U ranim djelima (lirika Rime, spjevovi Dijanin lov; Teseida i Filostrato te roman Filocolo), uglavnom u vrlo dotjeranim izvedbama, tematizira vlastita iskustva na način karakterističan za dvorsku književnost. U firentinskoj fazi okreće se poučnoj alegoričnosti i piše prve bukoličke pjesme na talijanskom jeziku (Ametov nimfale, 1341/42; Fiesolski nimfale, 1344), a iz toga razdoblja najpoznatiji mu je erotsko-psihološki roman Elegija gospe Fiammette po njoj ženama zaljubljenim ispričana. Između 1349. i 1353. piše Dekameron (Il Decameron, knjiga deset dana), jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti, zbirku od 100 novela povezanih okvirnom pričom o sedam djevojaka i tri mladića koji se, u bijegu od kuge, u Firenci smještaju u vilu na obližnjem brežuljku. Iznimnom pripovjedačkom vještinom Boccaccio u njemu prikazuje društveni život XIV. stoljeća, mnoštvo likova i situacija, osobito ljubavnih, koje prožima izrazita sklonost prema humoru i šali. Među poznijim djelima ističu se satirički roman Labirint ljubavi (ili Corbaccio) te neki pretežno latinski tekstovi (O zgodama uglednih ljudi, O znamenitim ženama itd.). Izdvojeno mjesto u njegovu opusu ima Raspravica u pohvalu Dantea, kao prvi sustavniji pokušaj pjesnikove biografije.