Ratko Rudić
Rudić, Ratko, hrvatski vaterpolist i trener (Beograd, 7. VI. 1948). Najtrofejniji trener u povijesti svjetskoga vaterpola i najtrofejniji hrvatski športski trener u ekipnom športu. Karijeru započeo kao plivač u Zadru, nastavio kao vaterpolist u splitskom Jadranu (od 1960) i beogradskom Partizanu (1971–81). Kao reprezentativac osvojio srebrenu medalju na Olimpijskim igrama 1980, brončane na svjetskom prvenstvu 1973, europskim prvenstvima 1970. i 1974, i srebrenu na europskom prvenstvu 1977. S Jadranom osvojio državno prvenstvo 1967 (zimsko), a s Partizanom 8 naslova državnoga prvaka zaredom (1972–79), dvaput Kup europskih prvaka (1974. i 1975), Kup pobjednika kupova i Superkup Europe (1989). Trenersku karijeru započeo 1982. u Partizanu, od 1984. trenirao reprezentaciju (do 1988), opet Partizan (1989), zatim reprezentacije Italije (1990–2000), SAD-a (2001–04) i Hrvatske (od 2004. do 2012, s kojom je osvojio svjetsko prvenstvo 2007, europsko prvenstvo 2010. i postao olimpijski pobjednik 2012). Kao trener osvojio rekordnih 29 medalja na najvećim svjetskim natjecanjima, uključujući 16 zlatnih (na Olimpijskim igrama 1984, 1988, 1992, 2012, na svjetskim prvenstvima 1986, 1994. i 2007, na europskim prvenstvima 1993, 1995. i 2010, na Mediteranskim igrama 1991. i 1993, na Svjetskom kupu 1987, 1993, u Svjetskoj ligi 2012. i na Panameričkim igrama 2003). Dobitnik Nagrade “Franjo Bučar” 2007, član Kuće slavnih.