zaštita prirode u Republici Hrvatskoj, djelatnost koja se provodi s ciljem očuvanja postojećih prirodnih vrijednosti zbog posebnih osobitosti pojedinih područja. Provodi se na način da se s pomoću znanstvenih metoda identificiraju, klasificiraju, vrednuju i izdvoje područja koja imaju izvorne prirodne ili izmijenjene prirodne danosti, na neki su način ugrožena i sl. te se odluči o tome kolika razina zaštite je potrebna i koje je mjere potrebno poduzeti kako bi se to zaštićeno područje, vrsta, mineral ili fosil održalo i sačuvalo od nestanka.
Prve norme koje su uključivale zaštitu prirode donesene su tijekom XIII. st. u Dubrovniku, na Korčuli i u Trogiru. Poljička republika u XIV. st. ograničila je lov, a krajem XIX. st. donesen je Zakon o lovu koji je definirao lov na ptice pjevice za cijelu Hrvatsku. Djelatnost zaštite prirode u Republici Hrvatskoj tijekom XX. st. definirana je raznim Zakonima o zaštiti prirode. Posljednji takav Zakon o zaštiti prirode (Narodne novine, 80/13 i 15/18) razlikuje nekoliko kategorija zaštićenih dijelova prirode u Republici Hrvatskoj: zaštićena područja, zaštićene vrste te zaštićeni minerali i fosili. Prema stupnju i razini zaštite, zaštićena područja od državne važnosti su strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat i park prirode, a od lokalne važnosti: regionalni park, spomenik prirode, značajan krajobraz, park-šuma i spomenik parkovne arhitekture.
Prema Upisniku zaštićenih područja u Republici Hrvatskoj, referentnoj bazi i jedinom službenom izvoru podataka o zaštićenim područjima u Republici Hrvatskoj, krajem 2017. zaštićeno je bilo 408 područja različitih kategorija koja obuhvaćaju 7528 km2 ili 8,54% površine Hrvatske (malo manje od 2% teritorijalnog mora i 12,2% kopna). Najveći dio zaštićenih područja odnosio se na parkove prirode (ukupno 11; 4320 km2 ili 4,9% površine RH), značajne krajobraze (ukupno 82; 1331 km2 ili 1,5% površine RH), regionalne parkove (ukupno 2; 1025 km2 ili 1,16% površine RH) i nacionalne parkove (ukupno 8; 979 km2 ili 1,11% površine RH). Ostala površinom znatno slabije zastupljena zaštićena područja su: posebni rezervati (ukupno 77; 400 km2 ili 0,45% površine RH), park-šume (ukupno 27; 29,5 km2 ili 0,03% površine RH), strogi rezervati (ukupno 2; 24 km2 ili 0,03% površine RH), spomenici parkovne arhitekture (ukupno 119; 8 km2 ili 0,01% površine RH) i spomenici prirode (ukupno 80; 2,2 km2 ili 0,003% površine RH).
Neka od zaštićenih područja zbog svoje su iznimne vrijednosti prepoznata i kao međunarodno zaštićena područja. Na UNESCO-ovu popisu zaštićene svjetske kulturne baštine nalaze se Plitvička jezera i Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe. Kao rezervati biosfere na UNESCO-ov znanstveni program Čovjek i biosfera (MaB) uključeni su planina Velebit i porječje Mura–Drava–Dunav, UNESCO-ova svjetska mreža geoparkova uključuje Park prirode Papuk, a na pristupnoj listi za ulazak na UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske kulturne baštine trenutačno se nalaze Velebit, Lonjsko polje i šire područje Kornata. Na popisu međunarodno vrijednih močvara Ramsarske konvencije nalaze se Crna Mlaka, Kopački rit, delta Neretve, Vransko jezero te kao jedna cjelina Lonjsko polje, Mokro polje i Krapje đol.