cantus (latinski: pjev), općenito: napjev, melodija, pjevanje, odnosno melodijski dio skladbe o kojem ovisi izražaj. U užem smislu: 1. U srednjovjekovnom višeglasju najviša, glavna dionica (vox principalis), u XIII. stoljeću u organumima i diskantima temeljna dionica (cantus firmus), od XIV. stoljeća dalje najviša dionica (suprema vox, superius, od čega sopran). U teorijskom sustavu vrsta napjeva razlikuju se cantus planus (“ravna” melodija, napjev od tonova približno jednaka trajanja; engleski: plainsong, francuski: plain chant, talijanski: canto piano), cantus mensuratus / mensurabilis ili cantus figuratus / figuralis (ritmički složena i odmjerena, “menzurirana”, “izmjerena” melodija bilježena notnim figurama). 2. Cantus bez posebne oznake mogao je značiti čitavu skladbu, a u množini (Canti) čitavu zbirku. 3. U ambrozijanskoj liturgiji naziv za melodiju koja se u gregorijanskom repertoaru zove tractus, tj. melodija koja se pjeva bez prekida ili psalam u izvođenju solista bez zborskih umetaka.