crkvena glazba, glazba namijenjena i primjenjivana u kršćanskom bogoslužju. Utemeljena je na hebrejskom (psalmi, kantici) i grčkom jednoglasju (himne, melizmatički napjevi). Na njih se u prvim stoljećima kršćanstva nastavljaju novi napjevi, a ubrzo je došlo do podjele na Istočnu i Zapadnu, koje su se dalje razvijale nezavisno. Glazba Istočne crkve, kao dio glazbe označene nazivom bizantska, održala se do danas u grčkim i drugim ortodoksnim crkvama (u ovima je grčki zamijenjen narodnim jezicima). Hebrejsko-grčka tradicija u njoj očituje se sadržajno u psalmima, himnama i odama, a glazbeno u tipovima napjeva (recitativni – pjevanje više slogova teksta na jednom tonu; silabički – pjevanje jednoga sloga na 2–3 tona; melizmatički – pjevanje jednoga sloga na dulji niz tonova) i izvođenju bez sudjelovanja glazbala. S vremenom je nadopunjena troparima (umetak između stihova psalama i drugih recitiranih tekstova iz Starog zavjeta), kondakima (posebna vrsta himni) i kanonima (niz oda), za uvođenje kojih su zaslužni himnograf Efrem Sirijac (druga polovina IV. stoljeća), pa najslavniji stvaralac kondaka Roman Sirijac (kraj V. stoljeća), Andrija Krećanin i Ivan Damaščanin, stvaratelji kanona (VIII. stoljeće; posljednjemu se pripisuje uređivanje i dopunjavanje Osmoglasnika/Oktoiha, najznatnije zbirke bizantskih crkvenih napjeva iz VIII. stoljeća), a u XI. stoljeću napjevi su obogaćeni raskošno iskićenim melizmima (tonske arabeske) kojima su ih ukrasili melurzi. Prenesena s Istoka, crkvena glazba na Zapadu prvi je put kodificirana u ambrozijanskom (po milanskom biskupu sv. Ambroziju, 333. ili 340–397), a drugi put u gregorijanskom koralu (po papi Grguru Velikom, koji je oko 600. skupio i sredio napjeve). Od VIII. stoljeća u nju ulaze novi oblici (tropi, sekvence, liturgijske drame) i od IX. stoljeća višeglasje (organum, diskant, faux-bourdon) kao najava buduće polifonije koja će svoj vrhunac doseći u djelima Palestrine (1525–94). Poslije će preuzimati nova glazbeno-izražajna dostignuća sukladno stilskim razdobljima u razvoju europske glazbe, pa će mise, moteti, sekvence, ofertoriji, himne, antifone i drugi obredni tekstovi biti uobličavani kao koncertantne skladbe za pjevače soliste i zborove uz orgulje i druga glazbala odnosno orkestre, izjednačavajući se tako sa svjetovnim vrstama, razlikujući se od njih uglavnom svojim tekstovima i namjenom. Time su se kao problemom bavili i crkveni koncili (Tridentski u XVI. stoljeću, 2. vatikanski 60-ih XX. stoljeća) pokušavajući sačuvati odnosno obnoviti njezine izvorne značajke. Unatoč tomu i u suvremenu crkvenu glazbu prodire duh vremena, a tekovine suvremene glazbe prihvaćaju se u njoj ako “posjeduju potrebne umjetničke kvalitete”. Uporedo s Lutherovom reformacijom, nastala je i protestantska crkvena glazba. Nastavljajući se u početku na dotadašnju zapadnjačku tradiciju, stvoreni su ubrzo u Njemačkoj melodijski jednostavni jednoglasni pučki koral himničkog ugođaja, a u Engleskoj anthem (pandan motetu) i service (pandan kantiku), pjevani uz orgulje. Polazeći od njih brojni su skladatelji stvarali skladbe za orgulje (koralne predigre) i veća vokalno-instrumentalna djela (kantate, oratoriji, pasije), prikladnija za koncertno izvođenje nego za primjenu u bogoslužju.