David (hebrejski: ljubljeni), židovski kralj (Betlehem, Judeja ? – Jeruzalem, oko ←962). Vladao od oko ←1000. Sin Jišaja, jednog od glavara Judina plemena. Kao dječaka pomazao ga za kralja prorok Samuel još za života kralja Šaula, koji je pao u “Božju nemilost”. Unatoč tome, nije krenuo u otvorenu pobunu smatrajući Šaula do njegove smrti zakonitim kraljem. Isticao se u brojnim sukobima s Filistejcima (pobjeda nad Golijatom), te postao Šaulov štitonoša, zet i miljenik. Davidova popularnost izazvala je Šaulovu zavist i mržnju. Prisiljen pobjeći od Šaula, boravio je u zemlji Filistejaca. Nakon Šaulove pogibije Davida je priznalo za kralja Judino pleme, a nakon pobjede nad Šaulovim sinom Išbaalom, i za kralja cijelog Izraela. Zauzeo Jeruzalem i učinio ga prijestolnicom. Ustrojio upravu i stalnu vojsku. Tijekom više ratova porazio Filistejce i druga okolna plemena (Amonićane, Idumejce, Moabljane, Sirijce i dr.) i znatno proširio granice svoje države. Potkraj života ugušio pobunu koju je podigao njegov sin Abšalom. Utemeljitelj židovske vladarske dinastije koja je vladala do VI. stoljeća; prema kršćanskom uvjerenju predak Isusa Krista. Davidu se pripisuje autorstvo dijela Psalama. Njegov je lik trajna inspiracija umjetničkih ostvarenja (u likovnim umjetnostima Giorgione, Rembrandt, Nicolas Poussin, Donatello, Michelangelo, Lorenzo Bernini i dr.; u književnosti Marko Marulić, André Gide i dr.).