dekolonizacija, proces osamostaljivanja bivših kolonija. Pretežito se odvijao u prvih 15-ak godina nakon II. svjetskog rata. Sirija, Libanon i Jordan postaju neovisne zemlje 1946, Burma (Mijanmar), Indija i Pakistan 1947, Cejlon (Šri Lanka) i Indonezija 1949, Libija 1951, Eritreja (s Etiopijom) 1952. Francuska se poslije duga ratovanja povukla 1954. iz Indokine (Kampućija 1953, Laos i Vijetnam 1954). Sudan je postao neovisan 1955, Tunis i Maroko 1956, Gana 1957, Gvineja (Francuska) 1958. Velika Britanija priznala je Malaju (sada dio Malezije) 1957. i Cipar 1959. Vrhunac procesa dekolonizacije bilo je primanje 16 afričkih zemalja, bivših kolonija, u OUN 1960. Alžir je nakon duge borbe stekao neovisnost od Francuske 1962. Do posljednjega velikog vala dekolonizacije došlo je oslobođenjem portugalskih kolonija nakon promjena u Portugalu 1974. Dekolonizacija je prije svega rezultat duge i teške borbe naroda nekih bivših kolonija za neovisnost. Ta je borba dovodila do promjena svijesti u ostalim kolonijama i u samim metropolama. Pogodovalo joj je što SAD i SSSR, dvije vodeće sile poslijeratnog svijeta, nisu bile sklone kolonijalizmu (svoj su utjecaj ostvarivale drugim sredstvima). U poslijeratnom bujanju svjetske trgovine i međunarodnog kretanja kapitala smanjio se i ekonomski interes samih metropola za držanjem kolonija. U takvu međunarodnom ambijentu one bivše kolonije u kojima nije bilo osobitih resursa, koje nisu imale strateško značenje i u kojima nije bilo puno europskih naseljenika, stekle su neovisnost razmjerno lako u okviru općeg vala dekolonizacije.