diktator (latinski: dictator, od dictare nalagati) 1. U antičkom Rimu, magistrat s izvanrednim ovlastima, birao ga je Senat u trenucima veće opasnosti, na kraće vrijeme (6 mjeseci). Obično je diktator biran između jednoga od dvojice konzula, koji je tada imao pravo na 24 → liktora (poput obaju konzula). U rukama diktatora bila je objedinjena cjelokupna vlast; njihova je magistratura imala poglavito vojno obilježje te je i njegov raniji naziv bio magister militum (vojni zapovjednik Rimljana). Vlast diktatora bila je ograničena na Italiju; prema lex Valeria (300. pr. Kr.) stegnuta je isključivo na grad Rim. Povijest ustanove diktatora seže u najstarije doba republike (oko 500. pr. Kr.); prve pouzdane vijesti o diktatoru datiraju iz 367. pr. Kr.; posljednji zakonski imenovani diktatori postavljeni su 216. pr. Kr. i 202. pr. Kr. Godine 44. pr. Kr. Antonije je donio zakon kojim se ustanova diktature ukida. 2. Naziv za osobu koja neograničenim ovlastima vlada nekom zemljom. 3. pren Osoba koja sebi prisvaja ili ima apsolutnu vlast (na poslu, u obitelji i sl.).