dirigiranje (latinski: dirigere upravljati; engleski: conducting, francuski: conduire, njemački: dirigieren, talijanski: dirigere), upravljanje pjevačkim zborom, instrumentalnim ili mješovitim sastavom glazbenika s pomoću određenih kretnji rukama. Razvijalo se tisućljećima – egipatski reljefi i sumerske slikarije prikazuju glazbenike kako pokretima ruku vode pjevače i svirače; uz pokrete rukama u antičkoj je Grčkoj sadržavalo i zborovođino označivanje takta udaranjem o pod potkovanom cipelom; u gregorijanskoj praksi bilo je usredotočeno na pretpjevačevo upozoravanje na duljine tonova i kretanje linije napjeva; u vrijeme menzuralnog višeglasja na cantor coralisovo označivanje takta rukom, prstom, udaranjem nogom ili štapom o pod; u XV. stoljeću na označivanje taktnih doba posebnim pokretima ruku, a u XVI. stoljeću štapom ili svitkom papira (nota). U XVII. stoljeću zadaća mu je održavanje tempa i ritma zajedničkog pjevanja i sviranja, što ga je posebnim pokretima ruku ili znakovima glavom osiguravao čembalist dirigent (maestro al cembalo) izvodeći na čembalu ili orguljama dionicu general-basa i pratnju recitativa; u operama u Francuskoj to je osiguravao batteur de mesure udarajući povelikim štapom o pod. Osim taktiranja, dirigiranje je u XVII. stoljeću sadržavalo označivanje promjena u tempu i dinamici, što je i oblikovalo sustave pokreta i potpokrete koji, uglavnom, vrijede i danas. Dirigentu čembalistu u XVIII. stoljeću pridružio se dirigent violinist, prvi violinist orkestra nazvan koncertni majstor, koji je znakove davao glavom, gudalom ili “taktiranjem” violinom dizanjem i spuštanjem njezina vrata. Zbog sve većih zahtjeva skladbi u pogledu preciznosti, točnosti i jedinstvenosti izvođenja, dirigent violinist postupno napušta sviranje i počinje upravljati izvedbom stojeći ispred izvođača, služeći se najprije gudalom, a potom posebnim štapićem, dok će se violinist dirigent održati u plesnim sastavima do novijeg vremena. U prvoj polovici XIX. stoljeća oblikuje se dirigiranje u suvremenom smislu kao vještina, umijeće ili umjetnost interpretacije, u kojoj dirigent, uz osiguravanje što složnijeg funkcioniranja izvođačkog sastava, mora težiti što objektivnijem izražavanju autorovih zamisli, smisla i sadržaja izvođenog djela, ne zanemarujući pritom ni svoj osobni doživljaj.