dodekafonija (grčki: dodeka dvanaest i fone glas), metoda skladanja utemeljena na stalnoj primjeni 12 različitih međusobno ravnopravnih tonova. Skladateljski postupak počinje oblikovanjem niza ili serije od 12 tonova kromatske ljestvice poredanih prema zamisli autora, čime se određuje melodijska i harmonijska struktura skladbe. Melodija proizlazi iz opetovanoga ponavljanja čitave serije pri čemu pojedini tonovi mogu biti uzastopno ponavljani, mogu različito trajati i mogu se pojaviti u bilo kojoj visini; serija se može primjenjivati vodoravno (melodijski) i okomito (harmonijski), uz izvorni oblik može se navoditi u obratu (inverzija), od kraja prema početku (retrogradno) i u obratu retrogradnog oblika. Akordi se grade superponiranjem susjednih tonova (trozvuci, četverozvuci, peterozvuci), trajanje tonova, ritam, brzina izvođenja, jačina zvuka oblikuje se slobodno. Najavio ju je 1896. → Richard Strauss temom od 12 kromatskih tonova u simfonijskoj poemi Tako je govorio Zaratustra, neposredno joj je prethodila slobodna atonal(itet)nost u nekim skladbama Josefa Matthiasa Hauera, Arnolda Schönberga i Alfreda Caselle, a konačno ju je uobličio Schönberg skladbama iz 1923. i 1924. (Valcer iz Pet skladbi za klavir, op. 23; stavak Petrarkin sonet u Serenadi za komorni sastav, op. 24; Suita za klavir, op. 25). Metodu su od njega preuzeli najprije njegovi učenici Alban Berg i Anton Webern, poslije i mnogi drugi, a više ju je teoretičara prikazalo, obradilo i protumačilo.