dokaz, iskustveni ili misaoni podatak koji opravdava prihvaćanje neke prosudbe (mišljenja, teorije); postupak kojim se potkrijepljuje valjanost neke tvrdnje. U tradicionalnoj logici: izlaganje pretpostavki (premisa), iz kojih nužno slijedi određena prosudba. Temelj dokazivanja je odmjeravanje problematične prosudbe s činjenicama, očitim načelima ili s provjerenim odn. prihvaćenim zaključcima koje problematična prosudba nameće ili ga logičkim opsegom obuhvaća. Iskustveni podaci, aksiomi i prosudbe, na koje se dokazivanje poziva, zovu se dokaznim uporištima (principia demonstrandi, argumenta probandi), dok se uvjerljivost s kojom prosudba iz njih proizlazi zove dokaznom snagom (nervus probandi). Uz izravne dokaze, koji obrazlažu valjanost prosudbe po vlastitom sadržaju, postoje i neizravni dokazi, gdje se dokazuje neosnovanost i protuslovlje u odnosu na ono što se dokazuje.