 |
|
| Službeni naziv: | Dominikanska Republika; República Dominicana |
| Površina: | 48 422 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 8 562 200 (171 stanovnika/km2); 64% gradsko |
| Glavni grad | Santo Domingo, 2 731 294 (2002) |
| Upravna podjela | 26 provincija i distrikt gl. grada |
| Službeni jezik | španjolski |
| Valuta | dominikanski peso = 100 sentava (centavosa) |
Dominikanska Republika, država u središnjem i istočnom dijelu otoka Hispaniole i nekoliko manjih obližnjih otoka u Velikim Antilima, Karipsko more; druga po veličina karipska zemlja (nakon Kube); kopnena granica samo s Haitijem.
Prirodna obilježja
Santo Domingo
Pretežito planinska zemlja u kojoj se gorski nizovi pružaju od SZ prema JI, a građeni su od paleozojskih škriljevaca, vulkanskog stijenja i vapnenaca. Najistaknutiji niz su središnje smješteni Cordillera Central s najvišim vrhom Duarte (3175 m), najvišom točkom u cijelim Karibima. Između Cordillera Central i Cordillera Septentrional na S pruža se aluvijalna dolina Vega Real (španj. Kraljevska ravnica), najvažnije poljoprivr. područje zemlje. U jz dijelu zemlje pružaju se još dva manja gorska niza, Sierra de Neiba i Sierra de Bahoruco, između kojih se u depresiji nalazi slano jezero Enriquilo, površina mu je na -44 m, što je najniža točka na Karibima. Klima je tropska s malim godišnjim amplitudama, prosječnom temperaturom od o. 25 °C, a odstupanja su ugl. uzrokovana utjecajem reljefa. Padaline donose si pasati, pa su najobilnije na gorskim pristrancima na S i I (više od 2500 mm), dok se na J i Z nalaze u kišnoj sjeni i primaju o. 750 mm kiše, a javlja se i sušno razdoblje od prosinca do travnja. Povremeno se javljaju trop. cikloni. U vlažnim područjima vegetacija je bujna, prevladavaju vazdazelene šume, a prema JZ prelaze u savanu i u područje kserofitne vegetacije. Najveće su rijeke Yaque del Norte i Yuna na S, teku kroz Vega Real i ulijevaju se u Atlantski ocean, te Yaque del Sur na J, koja se ulijeva u Karipsko more. Sve su važne za natapanje i hidroenergetsko iskorištavanje.
Stanovništvo
Većinu stanovništva (60%) čine mulati, mješanci bijelaca kojih je oko 30% i crnaca kojih je 12%. Ostatak čine Azijci (Japanci i Kinezi), njem. Židovi i dr. Služb. jezik je španjolski, što je posljedica prevladavajuće imigracije tijekom XIX. st., ali govore se i drugi eur. jezici. Oko 2/3 st. živi u gradovima. Najveći je gl. grad Santo Domingo, u kojem živi više od 1/4 st. zemlje. Ostali veći gradovi: Santiago (364 400 st.), La Romana (132 700 st.) i San Pedro Macorís (123 900 st.). Porast stanovništva je brz, više od 20‰ godišnje (prosjek 1990–98), što je ugl. rezultat visoke rodnosti (o. 25‰) i vrlo niske smrtnosti (o. 5‰). Zbog takva porasta vlasti potiču iseljavanje, a ograničavaju useljavanje. Prir. kretanje odrazilo se i na dobni sastav: više od 1/3 st. mlađe je od 15 god., a starijih od 65 god. je samo 5%. Očekivano trajanje života 71 god. U vjerskom sastavu prevladavaju katolici, nešto je protestanata i židova, a u zapadnim područjima još se prakticira vudu. Nepismeno je o. 17% st., osnovno školovanje je obvezno (do 14 g.), ali školu pohađa samo o. 80% djece, a vrlo malo ih nastavlja školovanje. Visoko obrazovanje moguće je na nekoliko sveučilišta, a najveće je u Santo Domingu, utemeljeno 1538, jedno od najstarijih u Novom svijetu.
Gospodarstvo
Dominikanska Republika slabo je razvijena zemlja s velikim udjelom siromašnog stanovništva. Nakon 1996. pokrenute su reforme u težnji razvoja tržišnog gospodarstva koje su dale djelomične rezultate, posebice u rastu građevinarstva, turizma i telekomunikacija. Nastavak reforma i daljnji trendovi ovise o politici nove vlast koja je izabrana 2000. BNP po stanovniku iznosi manje od 1800 USD, među najnižima u Karibima i sporo se povećava zbog brzog porasta stanovništva i loše strukture gospodarstva. U poljoprivredi i dalje prevladavaju veleposjedi s najamnim radnicima ili se zemlja iznajmljuje, ali je produktivnost slaba. Najveće značenje ima uzgoj šećerne trske (šećer je jedan od važnijih izvoznih proizvoda), zatim duhana, kave i kakaa, također za izvoz, dok se za domaće potrebe uzgaja riža, kukuruz i različito povrće te stoka. Od prir. bogatstava D. R. raspolaže zalihama boksita, nikla, gipsa, željezne rude, zlata i srebra. Ležišta kamene soli na JZ među najvećima su u svijetu. Energenti se ugl. uvoze, iako ima manjih nalazišta nafte. Ind. je usmjerena na preradu poljoprivr. proizvoda (šećera, duhana), nešto je primarne prerade ruda, a sve veće značenje imaju lohn-poslovi u tekst. industriji. Sve je važniji turizam, s više od 2 mil. stranih gostiju (2,3 mil., 1998) pridonosi smanjenju izrazito negativne trgovinske bilance. Osim šećera, gl. izvozni proizvodi su nikal, zatim kakao, kava, duhan, zlato i srebro. Uvozi se nafta, hrana i različita industr. roba. Gl. partneri su SAD, slijede Venezuela, Japan, Meksiko i dr.
BNP (1998): 14,63 mil. USD
Udio BDP-a po sektorima (1998):
poljoprivreda 12%, industrija 33%, usluge 55%
Udio zaposlenih po sektorima (1996):
poljoprivreda 15%, industrija 23%, usluge 62%
Nezaposlenih (1998): oko 30%
Inflacija (1990–98): 10,6%/god., (1999: 5,9%)
Realan rast gospodarstva (1990–98): 5,5%/god.
Uvoz (1999): 5,4 mlrd. USD
Izvoz (1999): 872 mil. USD
BNP (1998): 14,63 mil. USD
Udio BDP-a po sektorima (1998):
poljoprivreda 12%, industrija 33%, usluge 55%
Udio zaposlenih po sektorima (1996):
poljoprivreda 15%, industrija 23%, usluge 62%
Nezaposlenih (1998): oko 30%
Inflacija (1990–98): 10,6%/god., (1999: 5,9%)
Realan rast gospodarstva (1990–98): 5,5%/god.
Uvoz (1999): 5,4 mlrd. USD
Izvoz (1999): 872 mil. USD
Povijest
Najstarije stanovništvo na otoku bila su indijanska plemena Karibijaca i Aravačana. Otok Haiti otkrio je K. Kolumbo 1492. i prozvao ga La Española. Pod španjolskom upravom do 1697, kada je podijeljen između Francuske (današnji Haiti) i Španjolske (današnja Dominikanska Republika); godine 1795. Španjolska je ustupila svoj dio Francuskoj. U vrijeme crnačkog ustanka pod vodstvom → F. D. Toussainta Louverturea (1791) i poslije → J.-J. Dessalinesa (1803), Francuska gubi nadzor nad otokom. Godine 1809. dio otoka ponovno dolazi pod španjolsku vlast. Pobuna protiv diktatorskoga režima Ferdinanda VII. dovodi 1821. do proglašenja nezavisnosti kolonije; 1822–44. pod okupacijom Haitija, a zatim se istočni dio otoka proglašava samostalnim kao Dominikanska Republika. Tijekom druge polovine XIX. stoljeća česti su unutarnji politički sukobi, obilježeni smjenama diktatorskih režima. Od 1916. do 1924. SAD svojim mornaričkim uporištima drži otok pod okupacijom. Od 1930. zemljom vlada diktatorski režim generala → Rafaela Trujilla; uveden je jednostranački sustav Dominikanske stranke. Nakon Trujillova ubojstva (1961), na prvim slobodnim predsjedničkim izborima 1962. pobijedio je vođa Dominikanske revolucionarne stranke → Juan Bosch. Nastupa kratkotrajno razdoblje demokratizacije političkog i gospodarskog sustava; 1963. donesen je ustav. Iste godine u rujnu Bosch je u vojnom udaru zbačen, ustav je ukinut i parlament raspušten, a vlast je preuzela civilna hunta Reida Cabrala. U ustanku demokratskih snaga 1965, predvođenih pukovnikom Franciscom Caamañom, oboren je Cabralov diktatorski režim. Tada je vojno intervenirao SAD kako Dominikanska Republika ne bi postala “druga Kuba” i vlast je u kolovozu 1965. preuzeo privremeni predsjednik Héctor García Godoy; na izborima 1966. pobijedio je pristaša Reformističke stranke → Joaquín Balaguer (predsjednik od 1966. do 1978. i od 1986. do 1996), kojega je 1978. pobijedio predstavnik oporbe → Antonio Guzmán Fernández. Nakon njegova samoubojstva 1982. nakratko je predsjednikom bio Jacobo Majluta Azar. Od 1982. do 1986. na čelu države bio je Salvador Jorge Blanco, od 1996. do 2000. (te od 2004. do 2012) Leonel Fernández, od 2000. do 2004. Hipólito Mejía, a od 2012. Danilo Medina Sánchez.