Šalamov, Varlam Tihonovič, ruski pisac, sibirski logoraš (Vologda, 1.VII. 1907 – Tušino, kraj Moskve, 17. I. 1982). Iz obitelji pravoslavnoga svećenika, nakon gimnazije studirao pravo. Pod optužbom za širenje “trockizma”, 1929. osuđen na 3 g. teškog rada u Krasnovišersku (sjeverni Ural; tu mu je 2007. podignut spomenik). Po povratku u Moskvu (1932) radi kao novinar i objavljuje prve priče. Već 1937. ponovno je osuđen na 5 g. i ekstradiran u Kolimsku oblast, čime započinje njegovo sibirsko zatočeništvo. Kad mu je 1943. objavljena priča o ruskom klasiku Ivanu Bunjinu, osuđen je na dodatnih 10 g. Kaznu je izdržavao u ekstremno teškim uvjetima u rudnicima i posebnim zonama izolacije. Oboljevši od tifusa, spašava ga liječnik logorske bolnice zadržavši ga kao bolničarskog poslužitelja. Otpušten 1951. nastavlja s tim priučenim poslom u Magadanu, dok mu 1953, nakon Staljinove smrti, nije dopušten povratak u Moskvu. Od 1950-ih ponovno objavljuje. Ističu se zbirke poezije (Kresivo; Moskovski oblaci i dr.), a njegove se priče počinju pojavljivati i u inozemstvu. Po glavnom djelu Kolimske priče Šalamova se drži jednim od ponajboljih ruskih pisaca XX. st. Reduciranog izraza, dokumentarnošću koja postaje fantastika, stegnutom pričom prividno bez ikakva moralnog stava, Š. je dao ujedno grubo i univerzalno humanističko književno svjedočanstvo “zemlje bijele smrti”, Staljinova logorskog sustava → gulag. Kolimske priče najprije su u Rusiji kolale kao → samizdat, prevođene na Zapadu već od 1966. s prvim ruskim izdanjem u Londonu 1978; u Rusiji su prvi put službeno objavljene tek 1987, a 1992. u Moskvi izlaze i Šalamovljeva Sabrana djela koja, uz poeziju i prozu, sadrže i autobiografske zapise i eseje.