Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Dostojevski, Fjodor Mihajlovič, ruski književnik (Moskva, 11. XI. 1821 – Petrograd, 9. II. 1881). Školovao se u Petrogradu. Zbog pripadanja krugu utopijskih socijalista oko Butaševič-Petraševskog, osuđen na smrt 1849, pomilovan na stratištu i kao kažnjenik prognan u Sibir. Povratak u Petrograd dopušten mu je tek 1859, kada započinje intenzivno književno i publicističko djelovanje. Godine 1862–63. i 1867–71. boravi u Zapadnoj Europi, uglavnom u Njemačkoj i Italiji. Nakon zatočeništva i progonstva odbacuje ranije socijalističke stavove postavši zagovornik evanđeoskoga kršćanstva te pobornik ruskoga mesijanizma i panslavizma. Sudjelovao u mnogim ruskim ideološkim polemikama, a različita idejna polazišta postaju važnom temom mnogih njegovih književnih djela. U svojim realističkim romanima ponudio dojmljivu i preciznu sliku ruskoga društva, kao i zbivanja koja su pogađala tadašnju Rusiju. Stvorivši golem broj likova, od kojih se neki poput Raskoljnikova, Svidrigajlova, braće Karamazov, kneza Miškina i Sonje Marmeladove svrstavaju među najuspjelije likove svjetske književnosti, pružio je sliku životnih prilika svih ruskih slojeva, a u njihovim preokupacijama i stajalištima, koji su majstorski sukobljeni u njegovim prozama, duhovnu klimu Rusije XIX. stoljeća. Česta tematiziranja čovjekovih ideoloških, moralnih, filozofskih i životnih dvojbi, kao i naglašeno zanimanje za psihološku problematiku i unutarnje čovjekove sukobe i stanja čine ga pretečom modernističke literature. Romani Zapisi iz mrtvoga doma (1861–62), Zločin i kazna (1866), Idiot (1868), Bjesovi (1871–72) i Braća Karamazovi (1879–80) ubrajaju se među najpoznatije romane svjetske književnosti. Opsežno književno djelo i snažan utjecaj na mnoga književna gibanja čine ga jednim od najznačajnijih ruskih i svjetskih pisaca. Ostala važnija djela: Bijedni ljudi (1845), Selo Stepančikovo (1859), Poniženi i uvrijeđeni (1861), Kockar (1867), Mladić (1875).