dualizam (lat.) 1. opć Dvojnost, dvojstvo; sastavljenost od dvaju dijelova, elemenata, načela i sl. (dualizam sile i tvari, uzročnosti i svrhovitosti, nužnosti i slobode, muškog i ženskog principa /spola/ itd.). 2. filoz Opreka monizmu, tj. uvjerenje u postojanje dvaju načela (supstancije, modusa itd.) svega zbiljskoga. Očituje se kao dualizam svijeta (nebeski i zemaljski u antičkom svjetonazoru), u matematici (parno i neparno kod pitagorejaca), kao dualizam ljubavi i mržnje kod Empedokla, kretanja i mirovanja (Parmenid, Heraklit), reda (kozmosa, uma) i kaosa, svijeta ideja i svijeta pojava (Platon), materije i forme (Aristotel), duha i tvari (Descartes), dobra i zla, svjetlosti i tame, yina i yanga (u religijama) i dr. 3. fiz Dualizam svjetlosti koji se očituje kao val (npr. kod interferencije i ogiba) i kao čestica – foton (u fotoefektu). I subatomske čestice pokazuju dualnu prirodu. Prema kvantnoj teoriji valna i korpuskularna slika su komplementarne pojavnosti.