Dubrovnik, panorama
Dubrovnik, crkva Sv. Vlaha, 1706–14.
Dubrovnik, Knežev dvor
Dubrovnik, Lovrijenac
Dubrovnik, Orlandov stup
Dubrovnik, N. Božidarević Sv. Vlaho, detalj poliptiha
Dubrovnik, Dubrovačke ljetne igre
Dubrovnik, grad i luka na J Hrvatske; 30 436 st. (2001), istoimeno grad. upravno područje 43 770 st. (2001). Nastao u podnožju brda Srđa (412 m), od rta Orsule do Rijeke dubrovačke. Gl. luka nalazi se u Gruškom zaljevu iz koje postoje veze sa svim većim hrv. lukama, s Elafitima, Mljetom te Barijem u Italiji. Zračna luka Čilipi. Brodarstvo, putnički morski promet i posebno važan turizam koji se razvija od početka XX. st. Kult. i obrazovno središte; Drž. arhiv, knjižnice, muzeji, Pomorski fak., Fak. za turizam i vanj. trgovinu, poslijediplomski studij, međunar. slavistička škola. Svake godine održavaju se Dubr. ljetne igre, međunar. kult. festival. D. je jedno od svjetski poznatih turist. središta, s mnogim hotelskim naseljima u okolici. Posebno je privlačna pov. grad. jezgra, opasana moćnim zidinama, od 1979. uvrštena u popis svjetske baštine Uneska. Grad D. ima posebno mjesto u povijesti hrvatske gradogradnje zbog iznimno velikoga broja sačuvane prvobitne strukture unutar utvrđenih zidina. Ovaj jedinstveni urbanistički i kulturno-umjetnički spomenik od 1979. je pod zaštitom Uneska. Od najranijega doba grad se razvijao planski. U dubrovačkom statutu iz XIII. st. postoje strogi urbanističkih planovi po kojem se gradilo do sredine XVII. st. Kada se zatrpao morski tjesnac, dobila se urbanistička okosnica grada, Placa ili Stradun, ulica popločena kamenom, te trgovinama s obiju strana ulice, oko kojega se pravilno povećavao novi grad. prostor raznovrsna sadržaja. Čitav je grad opasan golemim kamenim zidinama s bastionima, kulama i tvrđavama (XII–XVIII. st.): najznačajnije Revelin, Lovrijenac, Sv. Ivan, Bokar i Minčeta. U grad se ulazi kroz Vrata od Ploča (nad njima je kip zaštitnika grada sv. Vlaha iz XIV. st.) i Vrata od Pila. Tijekom XV. i XVI. st. D. se komunalno uređuje tako da se uvodi kanalizacija, tal. graditelj Onofrio dela Cava gradi vodovod (dovodi vodu iz 12 km udaljenog Šumeta), Veliku i Malu česmu (dekoraciju izveo Petar Martinov iz Milana). U najstarijem dijelu grada dubrovačka je vlada, u slučaju opsade, sagradila spremnice za žito Rupe. Središte javnoga života je trg Luža okružen palačom Sponza, zvanom Divona ili Fondik (graditelj P. Miličević, XV–XVI. st.), baroknom crkvom sv. Vlaha (graditelj M. Gropelli, poč. XVIII. st.), Lužom zvonara, Gradskim zvonikom i Glavnom stražom. U sredini trga je Orlandov stup s prikazom viteza čija je desnica do lakta bila službena mjera za dužinu lakat u Dubrovačkoj Republici. Najistaknutija svjetovna građevina u Dubrovniku je gotičko-renesansni Knežev dvor. Od sakralnih građevina najstarije crkve potječu iz VII–VIII. st.; neke od njih su u kasnijim razdobljima pregrađivane; a od izgrađenih prije potresa ističu se sv. Dominik, sv. Sebastijan i renesansna crkva sv. Spasa (P. Andrijić) te žid. sinagoga iz XV. st., jedna od najstarijih sačuvanih u Europi. Unutar zidina nalaze se samostanski kompleksi, od važnijih: franjevački Male braće (romaničko-gotički klaustar djelo Mihoje Brajkova iz Bara), s bogatim knjižnim fondom i čuvenom samostanskom ljekarnicom (postojala već 1317) i dominikanski samostan s crkvom urešenom kamenim gotičko-renesansnim namještajem, bogatom bibliotekom, brojnim vrijednim slikama (N. Božidarević, M. Hamzić, Tizian) i izuzetni primjerci dubr. zlatarstva (srebrena navicella u obliku dubrovačke karake). Na raznim lokacijama u gradu je niz arhitektonski bogato oblikovanih palača: Bunić, Gundulić, Skočibuha, Restić i dr. Nakon katastrofalnoga potresa i požara 1667. D. se mijenja: dio porušenih građevina obnavlja se i izgrađuje po novom statutu u baroknom stilu. Na mjestu bazilike iz VI. st. podiže se nova prvostolnica (po nacrtu A. Buffalinija), potom crkva sv. Vlaha, dovršava se kompleks isusovačkoga kolegija s crkvom (graditelj A. Pozzo) s monumentalnim stubištem (djelo P. Passalaquae) te mnoge druge crkve (među najljepšim je Gospa od Karmena). Već od XV. st. D. se širi izvan zidina: predgrađe Ploče s Lazaretima (karantena za putnike i robu) i naselje Pile s raskošnim palačama Pucić i Crijević i dvorcem Skočibuha-Bonda (Boninovo). Sredinom XIX. st. povijesna se jezgra Dubrovnika povezuje u cjelinu s predjelima Gruža, potom i Lapada. Tijekom XIX. i XX. st. javne građevine, brojni hoteli te hotelski kompleksi podižu se izvan zidina (Pošta, Gimnazija, Viša pomorska škola, hoteli Imperijal, Babin Kuk). Zasebnu cjelinu čine brojni ljetnikovci dubrovačke vlastele podignuti tijekom XV–XVII. st. na njihovim imanjima u Gružu, Lapadu i u Rijeci dubrovačkoj. Po stilu i prostornoj koncepciji parkova koji ih okružuju idu među najljepše primjere ladanjskoga graditeljstva u Hrvatskoj (ljetnikovci: Sorkočević, Gučetić-Đorđić, Kaboga, Stay i mnogi drugi).
Nakon ukinuća Dubr. Republike, u vrijeme Ilir. provincija (1809–14), D. je sjedište jedne od sedam provincija, koju su tvorili dubr., korčulanski i kotorski okrug. U vrijeme II. austr. uprave (1814–1918) D. je kao dio Kraljevine Dalmacije sjedište jednog od njezinih četiriju okružja, a od 1868. sjedište jednog od 12 kotareva. I dalje se ubraja među vodeća grad. središta u Dalmaciji; sjedište je mnogobrojnih ustanova: upravnih (sjedište okruga), sudskih (okružni sud), vjerskih (nadbiskupija do 1828, potom biskupija), zdravstvenih (pokrajinska bolnica) i školskih (gimnazija, nautička škola od 1852, od 1875. ženska učiteljska škola). Temeljne gosp. djelatnosti su trgovina, obrti i poglavito pomorstvo, koje zbog zastarjele flote (jedrenjaci) teško odolijeva konkurenciji parobroda. U vrijeme hrv. nar. preporoda D. je jedno od vodećih sjedišta preporodne djelatnosti u Dalmaciji; od 1848. snažno je prisutna ideja sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, koju od 1860. nastavljaju pristaše dalm. Nar. stranke iz Dubrovnika. U polit. životu Dubrovnika ističu se N. V. Pucić, P. Čingrija, R. Pucić, P. Budmani i L. Zore, a od kraja XIX. st. vodeće mjesto pripada pravaškom političaru F. Supilu. God. 1918. D. ulazi u sastav Kraljevine SHS. Od 1922 do 1929. sjedište je oblasti, zatim je pripao Zetskoj banovini, a od 1939. Banovini Hrvatskoj. Grad s okolicom pripao je 1941. NDH, ali su stvarnu vlast imali od 17. IV. 1941. Talijani, a od rujna 1943. Nijemci. Po završetku II. svj. rata D. ulazi u sastav Republike Hrvatske. Grad je teško oštečen za vrijeme srpsko-crnogorske agresije 1991.