duhačka (puhačka) glazbala, glazbala u kojih zvuk proizvodi treperenje (titranje) stupca zraka kao posljedice njegova naizmjeničnog zgušnjavanja i razrjeđivanja u njihovim cijevima. Zbog toga su u etnomuzikologiji svrstani u porodicu aerofonih glazbala. Postoje u svim društvenim formacijama od pamtivijeka, uz glazbene svrhe služe za signaliziranje (lovački, poštanski rogovi, vojničke trublje). U narodnoj glazbi čine ih razne svirale od prirodno šupljeg ili provrtanog drva, trstike, životinjskih kostiju i rogova, cijevi smotanih od oguljene kore drveća i drugih prikladnih proizvoda prirode (dugovrata tikva, neke vrste školjaka), kojima su u davnini dodane one od kovine (trublje jerihonske, rimski rogovi). Unatrag nešto više od pet stotina godina na temelju tisućljetnoga naslijeđa u Europi su izrađivana i prema tehničkim dostignućima usavršavana kako bi svojim tonsko-izražajnim mogućnostima zadovoljavala trenutačne potrebe. Prema materijalu iz kojega su izrađena podijeljena su u drvena i limena, a prema načinu stvaranja zvuka/tona u glazbala tipa flaute, oboe i trublje/roga. Prva dva tipa pripadaju skupini drvenih (neki od njih danas se rade od kovine) i čine ih flaute, oboe, klarineti i fagoti i njihove podvrste (piccolo, engleski rog, basklarinet, kontrafagot), a grupa limenih obuhvaća trublje, pozaune/trombone, rogove i podvrste (krilnica, eufonij, tuba, Wagnerove tube). Između njih je križanac saksofon. Bez obzira na to od čega su izrađena, od izgleda, veličine i namjene, stvaranje tona im je istovjetno, ali se treperenje zraka potiče na tri načina. No svima je zajednička pretpostavka stlačivanja zraka koji svirač svojim dahom i napetošću usnice kod jednih postiže na otvoru zvanom usne (labium, odatle labijalne svirale), kod drugih u svojim ustima s pomoću jednostrukih “udarnih” i dvostrukih slobodnih jezičara, a kod trećih u malim stožastim ili kotlastim lijevcima – usnicima (taj proces nije puhanje u doslovnom smislu, nego osobita upotreba daha poput one u pjevanju). Visina tona mijenja se s promjenama duljine longitudinalnih valova stvorenih treperenjem zraka, duljina kojih je upravno razmjerna duljini stupca zraka, a ova isto tako s duljinom cijevi. Duljina cijevi drvenih glazbala mijenja se otkrivanjem i pokrivanjem (prstima ili posebnim poklopcima) rupica raspoređenih po cijevi, a na limenima mehaničkim produljivanjem ili skraćivanjem cijevi, ili uz pomoć posebnog uređaja s ventilima. Time se mijenja temeljna udezba glazbala, a potom se posebnom primjenom daha (prepuhivanje) može izvesti nekoliko viših ili prirodnih tonova alikvotnoga niza od tona na koji je svirala tako preudešena. Neka se glazbala (flauta, oboa, fagot) prepuhuju u drugi, treći i četvrti ton alikvotnoga niza, drugi (klarinet) samo u treći, a limeni čak u čitav alikvotni niz, ali neki bez njegova temeljnoga tona. Značajke tona duhačkih glazbala uvjetovane su građom, načinom pobuđivanja zraka na treperenja i uzdužnim profilom cijevi (cilindrične, čunjaste), neka proizvode tonove blage, zaobljene, tamne, druga reske, prodorne, treća svijetle, praskave, blještave; tonovi limenih glazbala mogu se mijenjati raznim prigušivačima (sordine). Duhačka glazbala danas su tehnički toliko razvijena i usavršena da osim primjene u orkestru služe za solističko koncertiranje i u raznovrsnim komornim sastavima.