Džingis-kan, minijatura na pergameni, XV. stoljeće, London, British Museum
Džingis-kan (pravim imenom Temudžin), mongolski vojskovođa, osnivač mongolske države (kraj Bajkalskog jezera, između 1155. i 1167 – pred Nangasijem, danas Yinchuan, 18. VIII. 1227). Sjedinio mongolska plemena; 1206. nametnuo se za velikoga kana čitave Mongolije. Proglasio prvi mongolski zakonik Jasa (s brojnim vojno-taktičkim odredbama i uputama). Preustrojio vojsku, osnovao konjaničke postrojbe s velikim borbenim jedinicama (tumen) od 10 000 ljudi; poduzeo jedan od najvećih osvajačkih pohoda u povijesti. Pokorio Ujgure (1209), osvojio sjevernu Kinu (1211–16) i krenuo na zapad; zauzeo Otrar, Buharu i Samarkand (1219/20) te Afganistan do rijeke Inda. Postrojbe njegova sina Tuluja osvojile su Perziju i Azerbajdžan, a mongolska prethodnica, pod vodstvom jednoga od njegovih najužih suradnika i vojskovođa Subutaja, opustošila je Gruziju i preko Kavkaza prodrla do Krima i južne Rusije (1222). Izbijanjem ustanka plemena Tanguta, Džingis-kan se vraća u Mongoliju i umire pri osvajanju tangutske prijestolnice. Džingis-kanovo Mongolsko Carstvo prostiralo se od Japanskog i Žutog do Crnog mora; razdijeljeno je među četvoricom njegovih sinova (Džuči, Ogotaj, Džagataj, Tuluj). Zbog masovna pustošenja gradova i zatiranja stanovništva pri osvajačkim pohodima (sastavni dio mongolskoga načina ratovanja), ime Džingis-kana postalo je sinonim za okrutna i moćna osvajača.