Ignjat Đurđević
Đurđević, Ignjat (Ignazio Giorgi, Injacio Gjorgi), hrvatski pjesnik i povjesničar (Dubrovnik, 13. II. 1675 – Dubrovnik 21/22. I. 1737). Potomak vlasteoske obitelji. U državnoj službi od 1693. do 1698, kada pristupa isusovcima u Rimu. Red napušta 1707. prešavši u benediktinski red. Jedno vrijeme boravi u Dubrovniku i intenzivno radi na rukopisima, da bi zbog sukoba sa Senatom nanovo otišao u Italiju. Ponovno se vraća u domovinu pa sve do smrti redovničku službu uglavnom obavlja u Dubrovniku i na Mljetu. Pisao na latinskom i hrvatskom brojna pjesnička i povijesna djela. Za njegovo književno formiranje vrlo važnu ulogu imaju klasični uzori (Ovidije, Vergilije, Katul i dr.) i talijanska književnost te domaći poticaji. Eruditivnost, sklonost parodiji i ironiji, formalna i sadržajna širina te stilska virtuoznost neka su od glavnih obilježja njegovih djela. Na hrvatskom jeziku pisao ljubavne (Pjesni ljuvene) i duhovne (Pjesni razlike) pjesme, religijske (Suze Mandaljene pokornice, tiskano 1728) i satirične poeme (Suze Marunkove, usmjerena protiv tadašnjih kanona ljubavne lirike), kao i prigodne stihove, pjesme “po narodnu” (Pjesni pirne iliti začinke) te poetske pripovijesti (Razlike zgode nesrećne ljubavi). Pjesme na latinskome (heksametre, elegije, ode i epigrame) skupio u zbirku Poetici lusus varii (Latinske pjesme razlike). Vrlo značajan i njegov prijevod psalama pod naslovom Saltijer slovinski (1729). Povijesne, kao i neke filološke, rasprave pisao na oba jezika. Izdvajaju se tekstovi o povijesti Ilirije (Antiquitates Illyricae, nedovršeno), o dubrovačkim piscima (zbornik Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum), o mogućoj lokaciji brodoloma sv. Pavla, o autoru Ilijade i Odiseje, pri čemu zastupa tezu o Pitagori kao piscu spjevova, te o kralju Davidu i sv. Benediktu. Njegov književni opus čini ga najznačajnijim piscem hrvatskoga kasnog baroka.