hrvatski film, filmovi proizvedeni u krajevima koji danas pripadaju Republici Hrvatskoj, odnosno kinematografija u sklopu hrvatske države. Oko godinu dana nakon pariške premijere Lumièreova “kinematografa”, braća Maissner, zagrebački fotografski obrtnici, prikazali su program Lumièreovih filmova u zgradi zagrebačkoga Kola, 8. X. 1896, oglašavajući “kinematograf” kao “Edisonov ideal”. Filmove su u to rano doba kinematografije donosili i pokazivali uglavnom putujući prikazivači u šatorima ili u prigodno pronađenim prostorima, donoseći programe i tehniku, ali se ubrzo, od 1906. nadalje, osnivaju i opremaju stalna kina (Zagreb i Pula, 1906; Dubrovnik, Split, Sušak, Rijeka i Zadar, 1907). U Zagrebu 1913. postoje samo 4 kina, ali se tijekom I. svjetskoga rata i poslije otvaraju nova, pa Hrvatska 1939. ima najjaču kinomrežu u tadašnjoj Jugoslaviji (104 kina). U socijalističkoj Jugoslaviji broj kina u Hrvatskoj doseže vrhunac u 1970-im godinama (gotovo 400 kina), da bi potom uglavnom opadao smanjivši se početkom 2000-ih na tek 50-ak dvorana sa stalnim filmskim programom. Udomaćivanje prikazivalaštva pratio je i razvoj distribucije (Uranija, 1907, prvo distributersko poduzeće) koja je i u 2000-ima ostala najunosnija grana kinematografije. Prve dokumentarne snimke u hrvatskim krajevima snimili su stranci pretežito radeći za strana poduzeća, ali neki su ostali u Hrvatskoj kao nositelji hrvatske proizvodnje (A. Bazarov, A. Gerasimov, S. Noworyta, S. Tagatz i dr.). Prva sustavna snimanja domaćih ljudi za domaći račun bila su ona Lj. Karamana i J. Halle. U razdoblju do II. svjetskoga rata bilo je prilično poduzetničkih pokušaja da se snimi igrani film, osobito za I. svjetskoga rata, kada je Hrvatska bila zaleđe za istočnu frontu, te je osnovano i prvo proizvodno filmsko poduzeće Croatia film i snimljeno desetak igranih filmova (prvi zabilježen je “Brcko u Zagrebu”, 1917). Daleko je učestalija bila proizvodnja dokumentaraca, odnosno prosvjetnih filmova. Za sustavan razvoj ovih potonjih osobito je bila važna filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja (od 1927. do konca 1940-ih) u kojoj su se snimali zdravstvenopropagandni filmovi, dokumentarci, kratki igrani i animirani filmovi. Tržišno orijentirana proizvodnja uglavnom je trpjela gubitke zbog malog tržišta i prejake konkurencije stranih filmova, a održavala se uglavnom subvencionirana proizvodnja, odnosno povremeno i proizvodnja filmskih reklama (naročito važna proizvodnja braće Maar, 1931–36, s uključivanjem i animacije), te važna amaterska proizvodnja (M. Paspa, O. Miletić i dr.). Neustaljenost proizvodnje sprječavala je uočljivije stilske razvoje u razdoblju do kraja II. svjetskog rata, i tek je dokumentarizam, obrazovni i reklamni film podržavao profesionalizaciju kadra, uspostavljao neku tehnološku i stilsku tradiciju.
Prevladavajuće poduzetničku kinematografiju zamjenjuje potpuno državno regulirana kinematografija tijekom II. svjetskoga rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a osobito nakon rata u socijalističkoj Jugoslaviji. Kako se film drži prosvjetiteljski i propagandno važnom umjetnošću, potiče se njegov razvoj, grade se kina, osnivaju filmska poduzeća (najjače i najznačajnije je Jadran film, 1946), proizvodnja se sustavno grana po filmskim vrstama. Tijekom 1950-ih godina i početkom šezdesetih film postiže visoku popularnost i utjecaj, formiraju se nacionalne “zvijezde”, množe se festivali, a filmska publicistika dobiva na važnosti. To je ujedno i vrijeme uočljiva stilskog razvoja, artikulacije prepoznatljivih stilova. Igrani film pedesetih godina razrađuje klasični narativni stil, s povremeno visokim dometima (u djelima B. Bauera, B. Belana, F. Hadžića i dr.). U sklopu dokumentarizma razvija se ambiciozno “poetsko” krilo (R. Sremac, O. Gluščević i dr.). Obrazovni film (poduzeća Nastavni film, odnosno Zora film) uspostavlja visoke filmske standarde; pokreće se sustavna proizvodnja animiranoga filma klasičnoga stila (u Kerempuhu i Duga filmu: braća Neugebauer, Dovniković), a koncem 1950-ih javlja se modernistički crtački i animacijski stil u Studiju crtanog filma, osnovanom 1956. u sklopu Zagreb filma. Taj je stil postao svjetski poznat kao → Zagrebačka škola crtanoga filma (D. Vukotić, N. Kostelac, V. Mimica i dr.), a “Surogat” D. Vukotića dobio je 1962. nagradu Oscar Američke filmske akademije. Također se javlja umjetnički ambiciozno stvaralaštvo u sklopu kinoamaterizma (M. Pansini, T. Kobia) i dr. Trend liberalizacije političko-ekonomskog sustava u socijalističkoj Jugoslaviji otvorio je i Hrvatsku širim svjetskim utjecajima na svim umjetničkim područjima, pa se modernistički stil, uz njegovu prethodnu afirmaciju na području crtanoga filma, javlja početkom 1960-ih i u kinoklubovima u vidu eksperimentalističkog i naglašeno poetskog filma (kinoklubovi Zagreb i Split; I. Martinac, V. Petek, M. Pansini, T. Gotovac i dr.; festival eksperimentalnoga filma GEFF, 1963–70), a sredinom 1960-ih i u cjelovečernjem igranom filmu s programom takozvanog autorskog filma (V. Mimica, A. Babaja, Z. Berković i dr.). U animiranom se filmu tijekom 1960-ih javlja idući snažni naraštaj autora (B. Dovniković, N. Dragić, Z. Grgić, Z. Gašparović, A. Marks, P. Štalter, J. Marušić i dr.). U dokumentarizmu jača socijalnokritička struja (R. Sremec, K. Papić, Z. Tadić, P. Krelja, B. Žižić i dr.), ali i poetska (E. Galić, Z. Sudović, A. Stasenko i dr.), a nakon prolaznog zamiranja ponovno oživljava proizvodnja obrazovnog filma (Filmoteka 16; R. Ivančević, D. Vunak i dr.). Trend modernizma osobito je bio potaknut novim sustavom subvencioniranja autorskih projekata, a ne više izravno državnih, odnosno društvenih poduzeća. Istodobno, zbog nagla rasta popularnosti televizije i njezina širenja, postupno se reducira proizvodnja kratkometražnoga filma, ali opada i filmsko prikazivalaštvo. Uz prilične ekonomsko-političke oscilacije tijekom 1970-ih, a osobito 1980-ih, filmska proizvodnja održava svoje umjetničke standarde u krilu takozvanih “praških đaka” (R. Grlić, L. Zafranović), u igranofilmskom i dokumentarističkom radu Z. Tadića, P. Krelje, B. Žižića i dr., u inovativnom krilu umjetničkoga videa (S. Iveković, D. Martinis, G. Trbuljak, I. L. Galeta, Hrvoje Horvatić i Breda Beban) i eksperimentalnoga filma (I. L. Galeta, Z. Mustać i dr.), a u igranom filmu koncem 1980-ih i postupnim prodorom “zagrebačkih đaka” (D. Šorak, B. Schmidt, Z. Ogresta, B. Gamulin i dr.). Animirani film doživljava jaku krizu koja je rezultirala gotovo nestankom Zagrebačke škole crtanoga filma koncem 1980-ih.
Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, raspad Jugoslavije te rat u Hrvatskoj, sve je to prouzročilo stanovite preinake i u kinematografiji. Iako obrazac “autorskoga filma” i dalje vlada, na neko vrijeme preuzimaju dominaciju spominjani školovani redatelji sad već srednje generacije, te mlađi redatelji (takozvani “mladi hrvatski film”; H. Hribar, L. Nola, V. Brešan, S. Tribuson, D. Matanić i dr.). Proizvodnja, osobito kratkih filmova, gotovo se posve prebacuje na elektroničku tehnologiju, postupno jačaju standardi reklamnoga filma, novojavljenoga glazbenog videa, a poseban polet dobiva eksperimentalistička i videoumjetnička scena uz sudjelovanje podjednako afirmiranih umjetnika (T. Gotovac, I. L. Galeta, D. Martinis, G. Trbuljak, Z. Mustać i dr.), ali i brojnih mlađih (Milan Bukovac, Nicole Hewitt, Vladislav Knežević, Simon Bogojević Narath, Vlado Zrnić, Ana Hušman, Lala Raščić i dr.), te najmlađih, osobito onih koji izlaze iz splitske Umjetničke akademije. Oživljava filmsko-publicistička scena, podjednako ona novinarska kao i studioznija (časopisi Hrvatski filmski ljetopis; biblioteke Hrvatske kinoteke i Hrvatskoga filmskog saveza), nove poticaje dobiva takozvano medijsko obrazovanje (Škola medijske kulture u Trakošćanu), a progresivno raste broj filmskih družina pri školama i filmova koje rade. Povećava se broj filmskih festivala kao kompenzacija za smanjivanje broja kinematografa i gledatelja. Na prijelazu u XXI. stoljeće oživljava i animacija (Daniel Šuljić, N. Hewitt, Marko Meštrović i Davor Međurečanin). Početak 2000-ih obilježila je kampanja oko zakonskog sređivanja kinematografske situacije, što je bilo povezano dijelom i uz uključivanje Hrvatske u Europsku uniju i prilagodbe njezinu funkcioniranju.