eksperimentalna glazba, glazba stvarana u sklopu traženja i pronalaženja novih oblika, mogućnosti i putova stvaralačkog kretanja, usredotočena na otkrivanje, ispitivanje i sintetiziranje novih izvora zvuka, zvukovnih odnosa i izraza. U širem smislu može je se naći stoljećima unatrag, a osobito je zamjetna u XX. st. u razbijanju tonskog sustava, uvođenju u uporabu intervala manjih od polustupnja, u uvođenju električnih i elektroakustičkih glazbala (elektrofoni), tonskih generatora i magnetofona kao tehničkih pretpostavki elektroakustičke i elektronske glazbe, pa u uporabi stvarnih neglazbenih zvukova kao zvukovne građe (konkretna glazba), u “prepariranju” tradicijskih glazbala radi dobivanja novih zvukovnih efekata, u povezivanju zvukova sa svjetlom. Sve je to bitno utjecalo na glazbeno-stvaralačke procese, oblike i načine izvođenja i prezentacije skladbi te perceptivnost slušatelja. Uporedo su stvarana nova načela organizacije zvuka (dodekafonija, serijalnost, aleatorika), razvijana nova teorija glazbe (grafička notacija) i uspostavljene ustanove za proučavanje i izučavanje novih mogućnosti i tehnika stvaranja glazbe, primjene stečenih spoznaja, kodificiranje postupaka i sl.