eksperimentalna psihologija, znanost koja istražuje zakonitosti ljudskog ponašanja eksperimentalnom metodom, tj. na temelju promatranja i provjeravanja opaženih zakonitosti. Počeci eksperimentalne psihologije sežu u sredinu XIX. st. primjenom laboratorijskih metoda fiziologije na ispitivanje mišićnog osjeta (Weber, 1846) i mjerenje jednostavnih stanja svijesti (Fechner, 1860). Drži se da je eksperimentalna psihologija utemeljena osnivanjem prvoga psihološkog laboratorija Wilhelma Wundta 1879. u Leipzigu. Najprije se zvala fiziološka psihologija, jer je fiziološkim metodama istraživala osjetilne organe, vrijeme reakcije i asocijacije. Prenesena u Ameriku, obogaćena je novim metodama i obuhvaća sve kompleksnije procese ponašanja i reagiranja. Razvija se, gotovo istovremeno, eksperimentalno istraživanje procesa učenja (Ebbinghaus, 1885) i neurologija u proučavanju promjena u živčanim stanicama, uzbuđenja u živčanom sustavu i sl. Suvremena eksperimentalna psihologija obuhvaća čitavu problematiku psihologije: senzorne procese, procese učenja, misaone, osjetilne i socijalne procese.