ekspresionizam, O. Herman Lik
ekspresionizam, J. Ensor Maske i smrt
ekspresionizam, Edvard Munch Krik
ekspresionizam, Emil Nolde Mudre i lude djevice
ekspresionizam (francuski: expressionisme, od expression izraz, izričaj ), umjetnički pravac koji se javlja u okviru modernizma u prvim desetljećima XX. stoljeća. Iz likovnih umjetnosti proširio se na književnost, glazbu, kazalište i film. Ekspresionisti ističu važnost subjektivnog izraza (ekspresije) unutarnjih doživljaja i duševnih stanja izazvanih vanjskim poticajima. U modernističkoj maniri ekspresionizam se suprotstavlja dotadašnjim, zastarjelim umjetničkim postupcima, kao i → impresionizmu, usmjerenom na vanjske dojmove, te naturalizmu, kao pokušaju vjernog odslikavanja društvene zbilje.
Likovne umjetnosti. Ekspresionizam se javio kao reakcija na naturalizam i institucionalizirani impresionizam. U slobodnoj i naglašeno individualnoj interpretaciji slikani ili modelirani objekt se izobličuje, deformira; boja je jedna od glavnih izražajnih sredstava; istaknute konture i dramatični kontrasti koriste se da što jače izraze unutarnji subjektivni doživljaj stvarnosti. Prve naznake ekspresionizma nalazimo već na platnima El Greca, te potkraj XIX. stoljeća na kompozicijama van Gogha, na grotesknim i vizionarskim slikama Jamesa Ensora, Edvarda Muncha i dr. Stvarni početak ekspresionizma zbio se u Njemačkoj 1905. pri osnutku umjetničke grupe → Die Brücke (Most) u Dresdenu, a glavni su predstavnici: Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nolde, Max Pechstein, Karl Schmidt-Rottluff i dr. Godine 1911. u Münchenu je osnovana grupa → Der Blaue Reiter (Plavi jahač) sa slikarima: Franz Marc, August Macke, Vasilij Kandinski, Paul Klee. Njemačkom ekspresionizmu pripadaju još i slikari Max Beckmann, Paula Modersohn-Becker, Oskar Kokoschka, Otto Dix i George Grosz. Gotovo svi pripadnici pariške škole bili su ekspresionisti: slikari Georges Rouault, Cham Soutine, Marcel Gromaire, Jules Pascin, Marc Chagall, František Kupka i dr. U Hrvatskoj su se neposredno nakon I. svjetskoga rata odrazile ekspresionističke tendencije u ranim razdobljima slikarskih opusa Milana Uzelca, Marijana Trepše, Vilka Gecana, Oskara Hermana, Vladimira Varlaja, Ignjata Joba i dr. Najznačajnija ličnost ekspresionizma među kiparima je Ernst Barlach s jakom stilizacijom masa i ploha; deformaciju i negaciju stvarnih oblika rabe Ossip Zadkine, Alexander Arhipenko i dr. U američkom slikarstvu nakon II. svjetskog rata pojavio se apstraktni ekspresionizam, blizak europskom → informelu i → tašizmu. Temelji se na emocionalnom impulsu i spontanome bilježenju podsvjesnoga doživljaja, najčešće izraženim “kaligrafskim“ znakovima nabačenima prskanjem i kapanjem boja na platno (J. Pollock) ili lirski obojenim plohama (Mark Rothko); naziva se i → akcijsko slikarstvo.
Književnost. U književnosti ekspresionizam predstavlja neujednačen pokret, kojeg u cjelini obilježava reakcija na postojeću stvarnost. Ističe se važnost unutarnjeg izraza spram naturalističkog oponašanja vanjskoga svijeta ili impresionističkoga prihvaćanja vanjskih dojmova. Ekspresionisti pokušavaju dati oblik snažnim unutarnjim osjećajima te prikazati subjektivni odnos spram realnosti koja ih okružuje. I dok s jedne strane ističu liričnost, emotivnost i misaonost, s druge pak ustraju na angažiranijoj kritici političkih zbivanja ističući moralnu problematiku, što je posebno prisutno za I. svjetskog rata i nakon njega, kad otvoreno upućuju na situaciju u kojoj su se našli moderna civilizacija i moderni čovjek. Ekspresionistički stil obilježava bujan izraz, izbjegavanje logičkoga reda u govoru i mišljenju, sklonost metafori, hiperboli, fragmentu i snažnim zvučnim efektima, patetičnost, dramatičnost te prenaglašavanje osjećajnosti i stanja poput očaja, bijede, straha, tjeskobe i sl. Ekspresionizam je osobito prisutan u njemačkoj i austrijskoj književnosti i to u razdoblju između 1910. i 1930, a kao glavni predstavnici izdvajaju se Ernst Barlach, Johannes Robert Becher, Gottfried Benn, Theodor Däubler, Alfred Döblin, Albert Ehrenstein, Walter Hasenclever, Georg Heym, Franz Kafka, Georg Kaiser, Carl Sternheim, August Stramm, Georg Trakl, Ernst Toller, Friedrich Franz von Unruh, Frank Wedekind i Franz Werfel. Elementi ekspresionizma mogu se naći i prije (drame Georga Büchnera i Augusta Strindberga), njegovi odjeci prisutni su i u drugim književnim sredinama, a u hrvatskoj književnosti utjecaj ekspresionizma jasno se očituje u pripovijestima i romanima Uderika Donadinija, lirici i dramskim tekstovima Miroslava Krleže te u poeziji Antuna Branka Šimića.
Kazalište. Utjecaj ekspresionizma u kazalištu posebno je značajan na planu scenografije, redateljskih postupaka i glumačkog izraza. Karakterizira ga pokušaj oponašanja dinamike života uz pomoć velikoga broja statista i imitiranja pokreta masa, u izrazu prevladava živa gestikulacija, deklamatorski ton i patetičnost, na scenskom planu dolazi do deziluzioniranja pozornice, a scenske postupke obilježava bogatstvo svjetlosnih i akustičkih efekata, uz fantastične dekoracije i nerijetke filmske projekcije. U njemačkom kazalištu glavni predstavnik ekspresionizma bio je Erwin Piscator, a u Rusiji Alexandr Jakovlevič Tairov, Vsevolod Emiljevič Mejerholjd i Jevgenij Bogrationovič Vahtangov. U Hrvatskoj vodeći ekspresionistički tandem predstavljaju redatelj Branko Gavella i scenograf Ljubo Babić, a najznačajnija ekspresionistička ostvarenja predstavljaju uprizorenja djela Miroslava Krleže, Ulderika Donadinija i Josipa Kosora te Williama Shakespearea (“Rikard III.”).
Glazba. Stil/smjer u glazbi XX. stoljeća utemeljen na odstupanju od svih prijašnjih pravila (melodijskih, harmonijskih, kontrapunktnih, oblikovnih) i izgradnji novih načela uz djelomičnu primjenu već napuštenih tradicionalnih elemenata. Skladatelj svojim djelom želi izraziti samo svoje unutarnje doživljaje, preko svojega djela projicira svoju sliku svijeta, pa je izraz skladbe sasvim subjektivan i često ekstatičan. Ekspresionističkih elemenata ima i u djelima iz prijašnjih stoljeća (Monteverdi, Johann Sebastian Bach, Wagner), ali su oni sada zgusnuti, zbiti, svi stopljeni u zvuku, u njegovu izrazu, nad kojim ne prevladavaju ni melodija, ni harmonija, ni ritam. U melodiji nema ponavljanja, ona je u stalnom protjecanju, ne služi kao tema, razlaže se na sve manje odlomke uspostavljajući, u krajnosti, čak pojedini ton kao nositelja dinamičkih i agogičkih svojstava, građena je u velikim, pretežno disonantnim skokovima, prekidana čestim stankama. Nestankom ponavljanja nestalo je na njemu utemeljeno oblikovanje. Nema tonalnoga centra ni tonalne povezanosti, svaki je akord (suzvuk) vlastiti centar, atonalni i disonantni akordi se gomilaju, višeglasje se koleba između homofonije i polifonije. Ritam teži prema slobodi, iz ritma i metra nestala je svaka simetričnost, u ritmu su zamjetni utjecaji praiskonskih narodnih i suvremenih jazz ritmova. Iskorištavaju se krajnje visoki i krajnje duboki registri, velike dinamičke opreke (čas fff, čas ppp), zamjetan je rubato. Zgusnutost, sažimanje može se postići naglašenim isticanjem ritma ili harmonije, a zgusnutost uvjetuje kratkoću skladbi. Po svim svojim značajkama ekspresionistička je glazba istraživačka, proizlazi iz istraživanja na zvukovnom, oblikovnom i strukturalnom planu, u prvo je vrijeme u znaku traženja potpune slobode od tradicionalnih načela, a u kasnijoj fazi u pronalaženju novoga sustava oblikovanja, iz čega je izravno proizašla → dodekafonija. Glazbeni ekspresionizam u svojim djelima oblikovali su austrijski skladatelji Arnold Schönberg, Alban Berg i Anton Webern, a nasljedovalo ih je mnogo istaknutih skladatelja u Europi i SAD-u (Charles Edward Ives, Henry Dixon Cowell, George Antheil), kojima se u drugoj polovini XX. stoljeća pridružilo više poznatih avangardista (Karlheinz. Stockhausen, Hans Werner Henze, Pierre Boulez) kao predstavnici neoekspresionizma. Najpoznatija su djela u ekspresionističkom stilu opere “Wozzeck” (Alban Berg), “Ubojica, nada žena” (Paul Hindemith), “Daleki zvuk” (Franz Schreker), “Orfej i Euridika” (Ernst Křenek), “Zaljubljen u tri naranče” (Sergej Prokofjev), baleti “Posvećenje proljeća” (Igor Stravinski), “Čudesni mandarin” (Béla Bartók), “Horacije pobjednik” (Paul Hindemith), orkestralne “Poema ekstaze” (Aleksandr Skrjabin) i “Skitska suita” (Sergej Prokofjev).