enharmonija (grč.) 1. U starogrčkoj glazbi naziv jednog od triju rodova (enarmonikon genos) kojega je tetrakord sadržavao dva četvrtstupnja. 2. Poistovjećivanje tonova, ljestvica, intervala i akorda teoretski i fizikalno različitih, drukčije imenovanih i notiranih, koji u temperiranom sustavu praktički imaju istu visinu.