epigram (grč.), u ant. Grčkoj prvotno označava natpis na spomenicima ili žrtvenim darovima, obično u elegijskim distisima, da bi se od ←VI. st. razvio u kratku, ugl. duhovitu i satiričnu pjesmu sažeta izraza i često neočekivana zaključka. Začetnikom ove pjesničke vrste smatra se Simonid (←VI–←V. st.), a velik utjecaj na mnoge buduće epigramatičare imao je rim. pjesnik Marcijal (I. st.). Uz njih, među velikane ove pjesničke vrste ubrajaju se Lessing, Schiller, Goethe, Boileau, La Fontaine, Racine i Voltaire, a u hrv. književnosti S. Vraz, P. Preradović, A. G. Matoš i G. Krklec.