epitaf (grč.), natpis na nadgrobnom spomeniku. Još u antici javlja se običaj pisanja e. na nečijem nadgrobnom spomeniku. Obično natpis upućuje na prolaznost života i karakter ljudske sudbine, a katkad se odnosi na vrline pokojnika ili na neku njegovu istaknutu osobinu. Izraz teži sažetosti i misaonosti, nerijetko je duhovit i satiričan. E. se odnosi i na nadgrobni govor (npr. Periklov govor u slavu Atenjana poginulih u Peloponeskom ratu). U književnosti se javlja kao pjesma u povodu nečije smrti, koja se razvila u samostalan pjesnički oblik. Stariji hrv. pisci ovu su vrstu nazivali i pjesmom “u smrt” ili nadgrobnicom, značajniji autori: Hektorović, Zoranić, Ranjina i Vitezović, a u novije vrijeme D. Tadijanović i A. G. Matoš.