esej (francuski: essai), ogled, prozna književnoznanstvena vrsta. Obično se odnosi na kraći prozni tekst u kojem se određenom problemu pristupa sa znanstvenom namjerom, ali se pritom naglašava važnost umjetničke dimenzije samog teksta, koja se postiže ponajprije na stilističkoj razini, snažnom prisutnošću osobnih tonova te upotrebom književnih postupaka. Tematika je eseja vrlo široka, te se vrsta pokazuje prikladnom kako za obradu znanstvenih, povijesnih, književnih ili filozofskih problema, tako i za pitanja vezana uz politički život, popularnu kulturu ili svakodnevne probleme. Iako se proza toga tipa javlja i u antici (Plutarh, Seneka), začetnikom eseja kao posebnoga književnog oblika smatra se Michel de Montaigne, koji prvi upotrebljava termin essai, a preuzima ga Francis Bacon. U XVIII. stoljeću oblik je posebno popularan u engleskoj i francuskoj književnosti, da bi u XIX. i XX. stoljeću postao omiljenom književnom vrstom mnogih pisaca i filozofa. Kao esejisti izdvajaju se među ostalima J. Addison, R. Steele, A. Pope, A. Cowley, S. Johnson, Ch. Lamb, R. W. Emerson, Saint-Beuve, F. De Sanctis, H. Taine, H. v. Hofmannstahl, O. Wilde, B. Croce, A. France, V. Šklovski, K. Kraus, M. de Unamuno, Ortega y Gasset, P. Valéry, A. Gide, S. Zweig, T. Mann, H. Mann, A. Huxley, J. P. Sartre, A. Camus, T. S. Eliot, É. Cioran, H. Böll, J. Brodski, S. Rushdie, M. Kundera i Susan Sontag, u hrvatskoj književnosti A. G. Matoš, T. Ujević, R. Marinković, M. Krleža, A. Šoljan, Z. Mrkonjić i dr.