fanfara (možda prema arap. anfar trublja) 1. Kratak instrum. stavak oštro ritmiziranog napjeva pretežno od tonova rastavljenoga durskog trozvuka, izvođen unisono (najčešće samo trublje, katkad i rogovi) kao signal na početku kakve svečanosti ili društv. događaja. Prvi se put spominje u XIV. st. Uz zvukovnu dekorativnost, u operama je sredstvo dramatičnosti. 2. Katkad naziv za kratke i brze stavke u orkestralnim suitama u XVIII. st. 3. U Francuskoj često naziv za sastav limenih duhačkih glazbala.