Kozaci, Zaporošci pišu podrugljivo pismo sultanu, Ilja Rjepin, 1880–91, Ruski državni muzej, Sankt Peterburg
Kozaci, Jermak osvaja Sibir, Vasilij Surikov, 1895.
Kozaci, pripadnici poluvojničkih, pretežno rusko-ukrajinskih etničkih skupina koji se od XV. stoljeća javljaju u crnomorskim stepama, porječju Dnjepra i Dona, tvoreći vojnički protuosmanski obrambeni i ofenzivni pojas. Sam naziv potječe iz turkijskih plemena i jezika (Hazari, Pečenezi, Polovci i dr.), u kojima qazaq označava slobodnog lutalicu, ali i razbojnika koji ne priznaje vlast tatarskih kanova Zlatne Horde. Po raspadu toga osmanskog protektorata naziv preuzimaju ruski i ukrajinski prebjezi koji se naseljavaju na ničijoj zemlji. Prve su kozačke naseobine ukrajinske u Zaporožju na Dnjepru (Zaporoška Sič), te ruske na Donu (Donski Kozaci). Uz seljačka gazdinstva, isprva s rodovskim oblicima zajednice, karakterizira ih stalna vojna pripravnost, o čemu odlučuje vojno vijeće (rada, krug) koje izabire vrhovnoga glavara i ratnoga vođu (kod zaporoških hetman, kod donskih ataman), te druge starješine koji se postupno izdvajaju u viši socijalni sloj, ili se iz njega regrutiraju. Osim za vlastiti račun, u ratovanjima s Osmanlijama koriste ih i Rusija i Poljska kao samostalnu silu koju podupiru, ali za koju ne moraju snositi državne odgovornosti pred Portom. Kozaci se uključuju i u velike pohode i pothvate kao što su osvajanje Sibira atamana Jermaka Timofejeviča za ruskoga cara Ivana IV., ili osvajanje Azova (1637). Iako podržavani i pomagani od Poljske i Rusije, obje ih države nastoje kontrolirati i s obzirom na vlastite suprotstavljene interese, te osobito spriječiti njihov utjecaj na unutarnje državne prilike u kojima se Kozaci često javljaju podrškom seljačkim ustancima; tako ustanak zaporoških Kozaka pod hetmanom → Bogdanom Hmeljnickim protiv poljskog upletanja (1648–54) odvodi Ukrajinu Rusiji, dok ustanak donskih Kozaka pod vodstvom → Jemeljana Pugačova (1773), koji se širi od Povolžja do Sibira, dovodi i moćnu caricu Katarinu II. u zabrinjavajući položaj. Lomljenjem takvih otpora Kozaci postupno dolaze pod neposrednu carsku vlast, koja napokon postavlja i same kozačke starješine, a kozačka konjica postaje dio graničarskih postrojba. Kako se Rusko Carstvo širilo na jug (Krim, Kuban i dr.) i istok (Ural, Sibir), Kozaci se raseljavaju te se javljaju i nove skupine Kozaka: uralski, povolški, kubanski, orenburški, sibirski i dr. Za revolucije 1917. i građanskoga rata Kozaci se mahom bore na strani bijelih, ali ih poslije koristi i Crvena armija u kojoj tvore znamenitu Crvenu konjicu. Slobodan, pustolovni život Kozaka, uljepšan romantikom ili zagorčen socijalnim realizmom, značajna je tema ruske književnosti od N. Gogolja (Taras Buljba) do M. Šolohova (Tihi Don), kao i u slikarstvu (I. Rjepin: Zaporošci pišu podrugljivo pismo sultanu), glazbi i folkloristici, gdje je žustar ples kazačok postao opći stereotip kozačke zabave.