priroda (lat. natura; grč. physis) 1. Sveukupnost stvari i pojava, živog i neživog; svijet u svim svojim oblicima i procesima. Hrv. pojam p., kao i grč. physis i lat. natura, u vezi je s pojmom rađanja, nastajanja, rasta, života, što ujedno odgovara i osnovnim shvaćanjima čovjeka o p. kao okruženju u kojem, i od kojega, i sam živi. Istraživanjem p. u raznovrsnim njezinim oblicima bave se prir. znanosti kao što su fizika, kemija, geologija, biologija i dr., ali i društv. znanosti (geografija i dr.), te vezano za čovjeka kao prir. biće, psihologija sa srodnim disciplinama, kao i humanističke znanosti, napose filozofija, koja i sama nastaje s prvotnim ljudskim zanimanjem da objasni prirodu i čovjeka. 2. filoz Sveukupnost onoga što nastaje samo po sebi i onoga što se zbiljski pokazuje. Ukupnost živih bića, živoga svijeta, nasuprot ljudskim djelima, kulturi i duhu. Kod predsokratovaca obuhvaćala je sveukupnost postojanja (physis). U sofista je kao prethodno dani ustroj suprotstavljena području obvezujućih pravila; prema Aristotelu p. je opća bit zbiljskoga pojedinačnog bića, nasuprot bićima koja nastaju čovjekovom vještinom. U skolastici p. (narav) označava općehijerarhijski stupnjevano Božje stvorenje; prema Spinozinu panteizmu p. je jedna te ista apsolutna supstancija (Deus sive natura). U novovjekovnom empirizmu i prema Kantu p. je ponajprije objekt čovjekova istraživanja i tehničko-praktičnog ovladavanja. Kod Hegela p. je slobodno samoočitovanje apsolutnoga duha kako bi on postao samim sobom. Marx teži za humaniziranjem prirode jer preko nje i materijalne zbilje nastoji pomiriti čovjeka i društvo. U suvr. filozofiji postoji težnja da se prirodi prizna njezina samostojnost i da se utemelji njezino vlastito pravo.