privilegij (lat.) 1. Izniman prav. položaj što ga nekim aktom stječu neke osobe, skupine ili staleži. U rim. pravu, posebo pravo za određene skupine osoba, stvari, odnosa i za pojedince, nazvano i ius singulare, u suprotnosti s općim pravom, ius commune, koje se odnosi na sve rim. građane bez razlike. U feud. pravu važan je dio pozitivnoga zemaljskog prava. Povlašteni položaj plemstva, gradova i pojedinaca zasniva se na privilegijama što ih izdaje vladar. Također i naziv za akt kojim se dodjeluju neke povlastice. 2. opć Povlastica, prednost, pogodnost.