feudalizam, prikaz građenja dvorca, minijatura iz XV. st.
feudalizam, cjelokupnost društv. odnosa utemeljenih na odnosu između vladara i njegovih vazala, te na odnosu između vlastelina i njegovih podložnika. U sr. vijeku pojam f. nije korišten, a prvi je put zabilježen u franc. prav. teoriji potkraj XVII. st. Tijekom XVIII. st. f. dobiva izrazito negativan prizvuk u djelima franc. prosvjetitelja, što se dodatno pojačava u djelima autora liberalnog i socijalist. usmjerenja iz XIX. st. Naziv je izveden od starogerm. feod u značenju posjed (latinizirano u feudum). Kao društv. sustav f. je karakterističan za razdoblje sr. vijeka, iako se u zemljama sr. Europe (Njemačka, Poljska, Litva, Austrija, slov. zemlje, Ugarska, Hrvatska) zadržao do sredine XIX. st., a u Ruskom Carstvu i do kraja XIX. st. F. je nastao na prijelazu iz staroga u sr. vijek spajanjem tekovina ant. civilizacije (prijelaz robovlasničkog sustava na kolonat) i pravnih zasada novopridošlih germ. naroda. Razvoj f. može se podijeliti na tri temeljne faze: rani f. (V–X. st.) koji karakterizira postupno ukidanje robovlasničkog društva; razvijeni f. (X–XV. st.) koji karakterizira postupno pretvaranje slobodnog seljaštva u zavisno (kmetovi) te postupni rast i gosp. jačanje gradova i s tim povezana dvojnost između urbanog i ruralnog društva; te kasni f. (od XV. st. do ukidanja feud. odnosa). U srednjoeur. zemljama razdoblje kasnog f. karakterizira pogoršanje položaja seljaštva (tzv. refeudalizacija), dok u Zap. Europi dolazi do njegove postupne emancipacije. U pojednostavljenom idealiziranom obliku f. se može prikazati kao sustav stupnjevitog prijenosa vlasti nad zemljom od vladara preko njegovih vazala i njihovih vazala (tzv. vazalni lanac) do neposrednih obrađivača (tzv. feudalna piramida) organiziranih u staleže. Pritom se razlikuje vrhovno vlasništvo (dominium directum) karakteristično za sam vrh piramide te koristovno vlasništvo (dominium utile) karakteristično za njezin središnji odsječak. Položaj obrađivača varirao je u različitim regijama od gotovo ropskog položaja kmetova (npr. u Rusiji) do gotovo slobodnog zakupnika zemlje koji za njeno obrađivanje vlasniku plaća najamninu (npr. u mediteranskim i srednjoeur. zemljama prije kraja XV. st.). Osnovna gosp. jedinica bilo je vlastelinstvo koje se dijelilo na dva osnovna dijela: dio u neposrednom vlasništvu vlastelina (alodij, lat. alodium) te dio podijeljen obrađivačima (kmetska selišta, lat. sessiones), a osnovni vid razmjene između viših i nižih slojeva feud. piramide bila je renta, davana od kmetova u zamjenu za zaštitu koju su im pružali feudalci. Renta se dijelila na radnu, naturalnu i novčanu, koje su se obično upotpunjavale. Tako su kmetovi dio svojih obveza obično podmirivali radom na alodiju, a dio davanjem dijela priroda ili njegovim ekvivalentom u novcu. Osim osnovnih oblika rente, obrađivači su bili dužni davati i određena druga podavanja, npr. tzv. darove (lat. munera) ili počasti (srednjovj. lat. honorantie), kojima je namjera bila naglasiti stalešku podvojenost i ugled viših staleža. U tijeku srednjovj. razdoblja svoje povijesti f. u Hrvatskoj bio je karakteriziran nepostojanjem pravoga vazalnog lanca, te većim slobodama kmetova (do XVI. st.).