 |
|
| Službeni naziv: | Filipini, Republika ng Pilipinas |
| Površina: | 300 076 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2004): 83 407 700 (278 stanovnika/km2); 59% gradsko |
| Glavni grad | Manila 1 581 100 stanovnika (2000), aglomeracija 10,3 mil. |
| Upravna podjela | 15 regija i regija Mindanao (autonomija); 72 provincije |
| Službeni jezik | filipinski (tagalog) |
| Valuta | filipinski peso = 100 centava |
Filipini, država u jugoistočnoj Aziji, obuhvaća više od 7100 otoka smještenih između Južnokineskog i Celebeskog mora te Tihog oceana; više od 35 000 km morske obale.
Prirodna obilježja
Manila
Filipinski otoci rasprostranjeni su u obliku golema trokuta kojemu na jugu bazu čini spojnica otoka Palawan i Mindanao, a nasuprotni vrh otočje Batan na sjeveru. Visina tog trokuta je oko 1850 km, a baza oko 1100 km. Od više od 7100 otoka samo 11 je većih od 3000 km2, a dva najveća, Luzon i Mindanao, zauzimaju 2/3 ukupne površine zemlje. Ostali veći otoci jesu Samar (13 080 km2), Negros (12 710 km2), Palawan (11 785 km2), Panay (11 515 km2). Otočje, uglavnom vulkanskog podrijetla, zapravo su vršni dijelovi većih potopljenih masa. U pravilu gorski nizovi pružaju se u smjeru sjever–jug. To je i osnovni smjer pružanja većine manjih otoka. Veći otoci imaju nešto složeniji reljef u kojem često postoje dva ili tri planinska niza između kojih se pružaju doline ili nizine, a prostranije ravnice prostiru se i u priobalju. Najznačajnija gorja nalaze se na najvećim otocima. Na sjeveru središnjega dijela Luzona uzdiže se gorje Caraballo od kojega se prema sjeveru pružaju dva gorska niza. Na istoku, uza samu obalu Tihog oceana, pruža se Sierra Madre, najduži planinski lanac na cijelom otočju. Zapadno gorje, Cordillera Central, nešto je šire i pruža se u dva, mjestimično i tri niza od kojih svaki premašuje visinu od 1800 m, a najviši vrh Pulog doseže 2930 m. Između tih dvaju nizova pruža se plodna dolina rijeke Cagayan. Središnji dio Luzona zauzima prostrana nizina, većinom na samo 30-ak m n. m., glavna otočka žitnica. Na jugoistoku pružaju se dva poluotoka, Batangas i Bicol, na kojem je još aktivni vulkan Mayon, poznat zbog svojega pravilna čunjastog oblika. Na Luzonu je vulkan Pinatubo, koji je erupcijom 1991, jednom od najvećih u svijetu u XX. st., usmrtio više od 700 ljudi, a na preseljenje natjerao stotinjak tisuća stanovnika. Obala Luzona vrlo je razvedena, posebice u južnom dijelu, gdje se nalazi nekoliko velikih zaljeva, a u jednome od njih razvio se i glavni grad. Na Mindanau glavni nizinski prostori su doline rijeka Agusan (sjeveroistočni dio otoka) i Mindanao (središnji i jugozapadni dio otoka). Duž obala pružaju se planinski lanci, među kojima je najizrazitiji Dioata uz istočnu obalu. Na Mindanau je i najviši vrh Filipina, Apo, 2954 m. Oko jezera Lanao na zapadu brojni su vulkanski vrhovi. Iako su tragovi vulkanizma sveprisutni, vulkanska aktivnost područja više se primjećuje čestim potresima nego vulkanskim erupcijama. Klima Filipina je tropska sa središnjom godišnjom temperaturom od oko 27 °C. Nešto su toplije unutrašnje nizine i zavjetrinske strane otoka. Također su znatna odstupanja zbog geografke širine i nadmorske visine. Oborine su obilne, svuda više od 2000 mm, ponegdje i do 5000 mm. Godišnji raspored oborina vezan je uz zenitalni položaj Sunca i monsune. Vlažnije je u doba ljetnog monsuna (svibanj–studeni), a suše u doba zimskog monsuna (prosinac–travanj). Od lipnja do listopada česti su tajfuni, posebice u središnjem i sjevernom dijelu otočja, koji nanose goleme štete. Biljni svijet bogat je i raznovrstan. Velika područja, osobito na većim visinama, prekrivaju tropske šume u kojima se izdvajaju mahagonij, bambus, kaučukovac, a u višim područjima bor. Na zavjetrinskim područjima prevladava kserofitna vegetacija, u priobalju mjestimice šume mangrova. Posebnost je oko 800 vrsta orhideja od kojih su neke vrlo rijetke. Najveće rijeke su na najvećim otocima: Cagayan, Chico, Abra, Pampanga i Bicol na Luzonu te Agusan i Rio Grande de Mindanao na Mindanau. Bogate su vodom i brza toka, imaju hidoenergetsko značenje. Njihove doline važno su poljoprivredno područje i gusto su naseljene. Najveće jezero je Bay, jugoistočno od Manile.
Stanovništvo
Stanovnici se nazivaju Filipincima (Filipinos) , zapravo su mješavina doseljenika različitog podrijetla i danas malobrojnih domorodaca Igorota i Aeta (oko 10%). Od XIX. stoljeća naziv se odnosi na kristijanizirane pripadnike dviju glavnih skupina koje čine stanovnici malajskog (oko 40%) i oni indonezijsko-polinezijskog (oko 30%) podrijetla. Unutar tih skupina izdvajaju se mnogi narodi, npr. Tagalog, Cebuano, Ilokano, Bicol, Ilongo i dr. Oko 10% je doseljenih Kineza ili njihovih potomaka pomiješanih s Filipincima. Manje skupine čine Španjolci i njihovi potomci, te Indijci. Jezična struktura odraz je narodnosne šarolikosti: na Filipinima se govori više od 70 dijalekata, okupljenih u 8 glavnih dijalektalnih grupa. Filipinskim, kao službenim jezikom, koristi se nešto više od polovine stanovništva. To je prilagođena inačica dijalekta tagalog koji se govori oko glavnoga grada, a materinski je jezik za manje od 30% st. Engleski se rabi u obrazovanju (na sveučilištima isključivo), upravi i trgovini. Kineskim i nekad službenim španjolskim koriste se samo manjine. Filipini su gusto naseljena zemlja – više od 270 st./km2). U gradovima živi oko 60% stanovništva i taj se udio povećava. Intenzivnija preseljavanja iz sela u gradove počela su nakon II. svjetskog rata. Najveći je glavni grad Manila s više od 1,5 mil. stanovnika na užem području, ali aglomeracija je premašila 10 mil. stanovnika i uključila nekadašnji glavni grad Quezon City, s više od 2 mil. stanovnika. Ostali veći gradovi: Cebu (agl. 1 249 400 st.), Davao (agl. 1 220 400 st.), Cagayan (463 900 st.), Bacolod (452 tis. st.). Porast stanovništva je brz i to zbog visoka prir. porasta koji je u posljednjih 20-ak god. 20‰ ili više godišnje (2003: rodnost 26,3‰, smrtnost 5,6‰). Porast je tek neznatno ublažen negativnom migracijskom bilancom: Filipinci u potrazi za poslom najviše sele u SAD i Kanadu te na Bliski istok. Demografski trendovi odražavaju se i na dobnu strukturu stanovništva: mlađih od 15 g. je o. 36%, zrelog stanovništva je oko 60%, a starijih od 65 g. samo 4%. Očekivano trajanje života je 70 g. U religijskoj strukturi prevladavaju kršćani, više od 90% (najviše među az. zemljama). Većinom su rimokatolici, nešto je protestanata i pripadnika Nezavisne filipinske crkve (aglipayan). Na otočju Sulu i na zapadu Mindanaa žive muslimani (oko 5%), nešto je budista. Obrazovanje je besplatno i obvezno za djecu od 6 do 12 g., nepismenih je manje od 5%, ali malo je i visokoobrazovanih. Najstarije je Sveučilište Santo Tomás, osnovano 1611, a od modernih University of Philippines, osnovano 1908. u Quezon Cityju.
Gospodarstvo
terasasta polja riže
Filipinsko gospodarstvo mješavina je poljoprivrede, rudarstva i prerađivačke industrije te s njima povezana uslužnog sektora. Azijska financijska kriza koja se odrazila i na Filipine, zajedno s nepovoljnim vremenskim uvjetima, potkraj 1990-ih usporila je gospodarski rast, od 1999. počeo je postupni oporavak, ali je i dalje prisutan visoki budžetski deficit. Nacionalni dohodak iznosi oko 1000 USD po stanovniku, ali je 40% stanovništva ispod granice siromaštva. Oporavak usporavaju obveze po vanjskom dugu od oko 60 mlrd. USD. Poljoprivreda je vrlo značajna; iako daje 15% BNP-a, zapošljava 40% stanovništva. Obrađuje se oko 1/3 površine zemlje, tla su plodna, a klima omogućava uzgoj cijele godine. Glavni usjevi: riža i kukuruz, šećerna trska, kasava, duhan, banane (5. u svijetu), ananas. Filipini su među vodećim zemljama u uzgoju kokosa i najveći svjetski proizvođač kopre. Značajno je i šumarstvo, pod šumama je trećina zemlje, a drvo je jedan od tradicionalnih izvoznih proizvoda. Iako njegovo značenje opada, raste značenje prerađevina – namještaja, pletene robe i sl. Među rudnim bogatstvima najznačajnija su nalazišta zlata i srebra, željezne rude, bakra, olova i cinka i drugih kovina, ugljena te nafte u podmorskim nalazištima sjeverozapadno od Palavana. U energetskom smislu Filipini uvelike ovise o uvoznoj nafti. Više od polovice električne struje dobiva se iz fosilnih goriva, ali zahvaljujući velikim višenamjenskim irigacijskim projektima raste udio hidroenergije. Filipini su među vodećim zemljama u primjeni geotermalne energije. Industrija se značajnije razvija nakon 1950-ih. Prevladava laka, prerađivačka industrija (tekstilna, prehrambena, duhanska, drvna), a u novije vrijeme i elektronska, kemijska i druge. Rastuće značenje ima i turizam s blizu 2 mil. stranih gostiju i zaradom od preko 2,5 mlrd. USD. U vanjskoj trgovini posljednjih se godina ostvaruje suficit. U izvozu najveće značenje imaju električni i elektronski uređaji i dijelovi, strojevi i poljoprivredni proizvodi, a u uvozu sirovine, strojevi i oprema, nafta, kemijski proizvodi. Glavni partneri: Japan, SAD, Južna Koreja, Singapur. Cestovna mreža je gusta, ali je malen udio asfaltiranih cesta. S obzirom da su Filipini otočna zemlja, veliko značenje ima plovidba, ali i zračni promet. Glavna međunarodna zračna luka je u Manili.
BNP (2001) 80,85 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 15%, industrija 31%, usluge 54%
Udio zaposlenih po sektorima (2000):
poljoprivreda 40%, industrija 15%, usluge 45%
Nezaposlenih (2002): 12,0%
Inflacija (1990–2001) 8,2%/god., (2002: 3,1%)
Realan rast gospodarstva (1990–2001) 3,3%/god.
Uvoz (2002) 30,8 mlrd. USD
Izvoz (2002) 33,3 mlrd. USD
BNP (2001) 80,85 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 15%, industrija 31%, usluge 54%
Udio zaposlenih po sektorima (2000):
poljoprivreda 40%, industrija 15%, usluge 45%
Nezaposlenih (2002): 12,0%
Inflacija (1990–2001) 8,2%/god., (2002: 3,1%)
Realan rast gospodarstva (1990–2001) 3,3%/god.
Uvoz (2002) 30,8 mlrd. USD
Izvoz (2002) 33,3 mlrd. USD
Povijest
U pretkolonizacijsko doba na Filipinima nije postojala centralizirana državna tvorevina. Otkrio ih je 1521. F. Magellan. Španjolska kolonizacija započela je u doba kralja Filipa II. (1556–98), po kojem Filipini dobivaju ime; 1571. utemeljen je glavni grad Manila. Protušpanjolska borba za nezavisnost Filipina intenzivira se od druge polovine XIX. stoljeća (tajna udruga Katipunan); 1896. izbio je ustanak, a 1897. proglašena je nezavisna republika na čelu s → Emiliom Aguinaldom. Nakon poraza u ratu protiv SAD-a (1898), Španjolska se mirovnim ugovorom odrekla Filipina. Španjolsku vlast zamijenio je SAD, koji je do 1901. slomio otpor filipinskih republikanaca. Ograničenu autonomiju Filipini dobivaju 1916, a 1933. punu autonomiju, s tim da zemlja u roku od 10 godina stekne punu samostalnost. Japanska okupacija 1942–45; vojnopomorske postrojbe SAD-a (general Douglas MacArthur) oslobodile su Filipine nakon više operacija od listopada 1944. do ožujka 1945. Neovisnost proglašena 1946; vlast je preuzela Liberalna stranka (predsjednik Manuel Acuña Roxas, 1946–48, i Elpidio Quirino, 1948–53). Od 1953. do 1957. na vlasti je prvak Nacionalističke stranke Ramón Magsaysay; liberali su ponovno na vlasti od 1961. (predsjednik Diosdado Macapagal). Godine 1965. predsjednik postaje general → Ferdinand Marcos (izabran i 1969). Uz potporu SAD-a 1972. uspostavlja režim diktature te se na vlasti održava prijevarama, korupcijom i nasiljem. Oboren u narodnoj pobuni 1986, predsjednica je postala → María Corazón Aquino, udovica ubijenog oporbenog čelnika → Benigna Aquina (1983). Godine 1987. donesen je nov ustav, a C. Aquino je potvrđena kao predsjednica republike. Povukla se 1992. i predsjednik postaje → Fidel Valdez Ramos (do 1998), zatim → Joseph Estrada, koji je morao odstupiti 2001. zbog optužbi za korupciju, pa je Vrhovni sud proglasio predsjednicom → Gloriju Macapagal-Arroyo, kćerku D. Macapagala. Na izborima 2004. ona je osvojila još jedan mandat od 6 godina, a od 2010. predsjednik je Benigno Aquino III., sin Benigna i Corazón Aquino. Na predsjedničkim izborima 2016. uvjerljivo pobjeđuje Rodrigo Roa Duterte. Posljednjih desetljeća XX. stoljeća nestabilnosti Filipina pridonose sukobi između komunističke gerile, islamskih separatista na jugu i vladinih snaga.