filmska glazba. U eri nijemog filma projekcije se pratilo glazbom izvođenom na orkestrionu, improviziranom na klaviru ili u malim instr. sastavima, a osnovna joj je zadaća bila da svojim zvukom prekrije šum aparata za projiciranje. Pojedini pijanisti improvizirali su glazbu koja je tempom i izrazom bila prilično usklađena sa slikama na platnu, a korak dalje otišli su skladatelji koji su pisali odlomke prilagođene raznim scenama (dramske, lirske, neutralne, bijeg, progon, mjesečina, bura i sl.), koji su čak objavljivani s uputama za primjenu. Potom su uslijedile narudžbe za pojedine filmove (prvu je 1921. napisao franc. skladatelj M. F. Gaillard za film Eldorado), u čemu su sudjelovali i neki istaknuti skladatelji (A. Honegger: Pacific 231; E. Satie: Entr’acte). Pravi razvoj f. g. započinje pojavom tonfilma (The Jazz Singer, 1927; The Singing Fool i prvi film iz serije Mickey Mouse, 1928; The Lights of New York, 1929). U početku je bila istovjetna prethodnoj, zatim je uslijedio njezin razvoj od “zvučnog saga” u dramaturški element filma, koji potencira zbivanja na platnu, pa je tim zbivanjem uvjetovana i njima podređena, zbog čega u izvornom obliku nije prikladna za koncertno izvođenje, no autori katkad od odlomaka stvaraju instr. suite. Izražajna sredstva f. g. postupno su nadopunjavana, naročito dostignućima suvr. glazbe (konkretna, elektronička). Među stvarateljima f. g. niz je najistaknutijih skladatelja našega vremena, a među njima je i podugačak popis hrv. stvaralaca.